Prije gotovo 2000 godina, sv. Pavao je u Poslanici Timoteju brojne kršćane, pa tako i nas danas upozorio na ono što će se dogoditi, ili bolje rečeno – na ono što se događa. Između ostalog, Pavao piše: Jer doći će vrijeme kad ljudi neće podnositi zdrava nauka, nego će sebi po vlastitim požudama nagomilavati učitelje kako im godi ušima; od istine će uho odvraćati, a bajkama se priklanjati. Ti, naprotiv, budi trijezan u svemu, zlopati se, djelo izvrši blagovjesničko, služenje svoje posve ispuni!

Doista, u vremenu u kojem živimo Radosna vijest biva shvaćena kao bajka, a svaka bajka kao Radosna vijest. Sve je dopušteno, sve je relativno i naravno – svi smo radosni. U jednoj od epizoda popularnih Simpsona, zanimljivo je primjetiti kako Bart, najstariji sin u ruci drži slikovnicu na kojoj je natpis “Easy to belive in stories”, uz oslikanog Isusa i apostole.

Poznato je da bajkovitost bajke podrazumijevaju čudesne priče u kombinaciji s nadnaravnim elementima. Gledano u duhu današnje kulture i toga da nadnaravno ne postoji, dovoljno je držati se čudnih i čudesnih priča te pri tome govoriti o ljubavi, dobroti, a pri tome ne vidjeti konkretnog čovjeka u potrebi. Pavao će to opisati sa time da uvijek uče, a nikako ne mogu doći do spoznaje istine. Kao što se Janes i Jambres suprotstaviše Mojsiju, tako se i ovi, ljudi pokvarena uma, u vjeri neprokušani, suprotstavljaju istini. Ali neće više napredovati jer bezumlje će ovih postati očito, kako se to i onima dogodilo.

Grčki izraz za istinu, aletheia, podrazumijeva otkrivenost, razotkrivanje, ili možda bolje – neskrivenost. Povezujući je s Bogom, možemo je razumijevati i kao otkrivanje Boga i onoga što on jest, a onda i čovjeka. Ta neskrivenost, ta Radosna vijest koja za cilj ima osloboditi čovjeka, a ne podjarmiti ga kako se misli, za razliku od spektra ideoloških bajki nema potrebu donositi djelomičnu istinu o čovjeku i onome što on jest. Istina nije i ne može biti podložna promjeni, a bez konkretne stvarnosti ona ostaje tek apstraktni pojam.

Jedna od modernih bajki, čiji je spektar zaista bogat, naučava i to da je istina ništa drugo doli apstraktni pojam, budući da je sve relativno i podloživo vlastitom nahođenju. Istina je bajka, a bajka istina u koju smo dužni vjerovati. Ipak, ta bajka, za razliku onih braće Grimm nema sretan kraj, pogotovo za čovjeka. Ideološke bajke obećavaju stanje čovjeka nadomak raja, a dovode ga u samo podnožje paklenih muka.

Tako gledano, čovjeka se napada od samog početka njegova postojanja. Izrazom Moje tijelo, moj izbor, dijete je od samog početka osuđeno na “propast”. Naravno, sve u duhu ljubavi i poštivanja slobode svake osobe. Nadalje, odnos muškarca i žene biva shvaćen kao nešto staromodno, a brak kao besmislen odraz prošlosti kojoj mnogi i dalje robuju. O ideji obitelji i ljubavi prema Bogu nije niti vrijedno pisati.

Dok nas svijet pokušava uvjeriti u “novo normalno”, ne bismo smjeli odstupati od Božje koncepcije svijeta i čovjeka. Ta koncepcija, građena na jedinoj i pravoj istini podrazumijeva ono što ideološke bajke nemaju, a na što se pozivaju – istinoljubivost života. Istinu je doista nemoguće odijeliti od ljubavi prema životu.

I tako, kršćani, pobornici “staromodnih bajki” bivaju opisani u samim počecima kršćanstva u poznatoj Diognetovoj poslanici, gdje između ostalog stoji:

U tijelu su, ali ne žive po tijelu. Provode život na zemlji, ali na nebu imaju domovinu. Pokoravaju se izglasanim zakonima, a načinom svoga života nadvisuju zakone. Ljube sve, a svi ih progone. Preziru ih i osuđuju. Ubijaju ih, a oni oživljavaju. Siromasi su, a obogaćuju mnoge. U svemu oskudijevaju, a svime obiluju. Sramote ih, a oni i u sramoti doživljavaju  slavu. Izruguju im dobar glas, a svjedoče o njihovoj pravednosti. Vrijeđaju ih, a oni blagoslivljaju. Ponižavaju ih, a oni iskazuju čast. Kad dobro čine, kažnjavaju ih kao zločince. Dok podnose kaznu, raduju se kao da oživljavaju. Židovi ratuju protiv njih kao protiv tuđinaca, a pogani ih progone. Mrzitelji ne mogu iznijeti razloga zbog kojeg su im neprijatelji.

Sv. Ivan od Križa zapisao je kako na kraju zlo uvijek samo sebe uspije proždrijeti, što nam povijest jako dobro pokazuje. Stoga, jedino logično ostaje za zaključiti je da se istini, ili možda bolje – Istini treba pokoriti, a ne istu pokoravati prohtjevima vremena.