Mislim da je važno spomenuti to da je nekoj ideji teško pridodati “epitet” hereze, budući da su heretičari često bili vrlo školovani i obrazovani ljudi. Prijetnja koja trenutno nastoji odvući mnoge od Krista više nalikuje lošem obliku fanatizma u kojem se pojedini vjernici ne mogu pomiriti sa vlastitim slabostima i pogreškama.

Kult koji sve više uzima prostora je taj u kojem su osobni grijesi pojedinaca stavljeni na pijedestal i bivaju razlogom glorifikacije. Pri tome, nerijetki bivaju zavedeni izrazima poput tih da je Krist došao spasiti grešnike, da ne treba zdravima liječnik, već bolesnima i da smo ljubljeni baš takvi kakvi jesmo te shodno tome – da je dopušteno činiti što god poželimo. U biti, sve te površne floskule koje služe kao krinka za činjenje bilo koje vrste grijeha ostaju i bivaju neutemeljene do mjere u kojoj će prva oluja napraviti golemu štetu, budući da je ta ideja građena na pijesku.

Zanimljivo je kako u trenutku pravdanja svojih čina na jednom savršeno poznajemo Sv. pismo, ili možda bolje – one dijelove koji nam odgovaraju. Više je nego očito da se iza neobuzdane heroizacije grijeha i grešnih čina krije površnost i neadekvatan, a možda i nepostojeći rad na sebi i vlastitoj svetosti.

Zamislimo da je Isus u susretu s Matejom rekao Došao sam pozvati grešnike, ne treba zdravima liječnika nego bolesnima, ali ako se želiš spasiti, ostani u carinarnici. Truni u tome što živiš. Zamislite da je poručio Zakeju da je s njim sve u redu ili javnoj grešnici da joj ne treba obraćenja. Zamislite da je hvalio farizeje zbog njihovih obijeljenih grobova nutrine ili da je apostole ostavio u stanju u kojem je svakog od njih zatekao.

Onaj tko se malo bolje poznaje, zna da je grijeh pogrešan odgovor na pobudu koju osjećamo. Nitko tko čini grijeh nije radostan, a posebice ako se nalazi u trajnom stanju grijeha. Činjenica je to koja se olako ignorira i ako je se zamijeti skriva, budući da prokazuje svu površnost uzdizanja grijeha na mjesto koje mu ne priliči.

Reći da je Krist došao pozvati grešnike nije laž, ali reći da je Krist pozvao na ostajanje grešnikom graniči sa zdravim razumom. Nije li Krist taj koji je pozivao na savršenost i na nasljedovanje? Oni koji su pobornici te ideje grešnosti očito ne razumijevaju da bi tako Krist u samom sebi bio kontradiktoran.

Tako gledano, Kristove poruke Došao sam da život imaju, u izobilju da ga imaju ili možda  Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim i svom dušom svojom u pretjeranom veličanju grijeha bivaju stavljene po strani budući da iziskuju napor u vjerovanju i provođenju u djelo. Shvatljivo je da je puno lakše ići zaobilaznim putem, koji, treba spomenuti često ne vodi do cilja. Smisao života ostvaruje se u tome što smo ljubljeni i ljubimo, a ne u tome što griješimo i trebamo griješiti još više. Stoga – ne, ne može se izjednačavati ljudska sklonost ka grijehu sa opravdanošću grešnih čina.