Filip Pranjić rođen je 7. listopada 1999. godine u Zagrebu. Dolazi iz Župe Dobroga Pastira – Brestje na istoku grada Zagreba. Ima starijeg brata Marka. Osnovnu školu polazio je u Brestju, a nakon toga je upisao Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju s pravom javnosti. Kao srednjoškolac pohađao je i Međubiskupijsko sjemenište na zagrebačkoj Šalati. U Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište u Zagrebu primljen je 2018. godine. Za đakona ga je zaredio zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša 25. studenoga 2023. godine u crkvi Ivana XXIII., pape u Zagrebu. Đakonski pastoralni praktikum vršio je u Župi Navještenja BDM u Velikoj Gorici.

Mladomisničko geslo: “Jer ne propovijedamo same sebe, nego Krista Isusa Gospodinom, a sebe slugama vašim poradi Isusa.” (2 Kor 4, 5)

Datum mlade mise: 23. lipnja 2024.

Kako ste se odlučili za svećenički poziv? Kako ste prepoznali taj poziv?
Kao djetetu misa mi je bila duga i dosadna. No, moja majka je pohađala svetu misu svakoga dana. Tako sam ja jedan dan, da ne bih morao učiti, odlučio s njom otići na svetu misu. I zanimljivo je kako mi tada misa prvi put nije bila dosadna. Od toga dana sam započeo ići svakoga dana na misu. Mogu reći kako je Bog iz mojega krivog motiva uspio učiniti jednu lijepu i veliku stvar. Na toj svakodnevnoj svetoj misi redovito je bio jedan ministrant koji ima Downov sindrom. Gledajući njega, u meni se probudila želja da i ja počnem ministrirati. Kada sam počeo ministrirati, još sam više vidio i osjetio kako moj tadašnji župnik vlč. Ivan Filipčić pobožno slavi svetu misu te su se u meni počele razvijati misli da bih i ja to mogao raditi. S vremenom sam se kod kuće počeo igrati svećenika, počeo sam čitati Sveto pismo i proučavati živote svetaca. Sve je to nekako u meni samo jačalo želju da postanem svećenik. U međuvremenu je u našoj župi počeo ministrirati sada vlč. Mate Cikoja, koji je išao u Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju na Šalati. On me upoznao s Međubiskupijskim sjemeništem na Šalati u koje sam onda svim silama htio otići. Tako je i bilo. Ušao sam u Međubiskupijsko sjemenište na Šalati, gdje sam tijekom četiri godine i u radu s duhovnicima i odgojiteljima razlučivao, ali i učvršćivao svoj poziv.

Kako su na Vašu odluku reagirali obitelj i prijatelji?
Kada sam počeo svaki dan odlaziti na svetu misu te kod kuće počeo čitati Bibliju i živote svetaca, moji roditelji su osjetili da se nešto u meni događa te nisu bili previše iznenađeni mojom odlukom. Također, prijatelji su isto brzo shvatili što se događa te su mi bili velika podrška i pomoć. Naravno, bila je i ona manjina ljudi koji su primijetili da odlazim stalno u crkvu zbog čega su me neki počeli zezati da ću biti „pop“. Zanimljivo je kako su brzo shvatili da me to ni najmanje ne dira te su vrlo brzo to prestali činiti, a neki od njih su mi danas i velika potpora.

Foto: Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije

Kako biste opisali svoju dosadašnju formaciju?
Mogu reći da je moja dosadašnja formacija imala dosta uspona i padova. Mislim da je to i normalno kada čovjek razmišlja što će učiniti sa svojim životom, posebno kada ga odlučuje u potpunosti predati Bogu. U bogosloviji mi je bilo najljepše živjeti zajedništvo. Može se dogoditi da zajedništvo koje živimo često ne osjećamo i ne doživljavamo tako, ali ono se na poseban način može osjetiti u teškim trenutcima našega života. Zato bih izdvojio trenutke nakon jakog zagrebačkog potresa iz 2020. godine kada smo svi izašli na dvorište, gdje smo jedni drugima davali nešto od robe ako je nekome nešto falilo. Kroz te male geste moglo se osjetiti jako i istinsko zajedništvo. Kao najteže izdvojio bih trenutke kada netko od prijatelja odluči napustiti zajednicu.

Proteklu godinu proveli ste na đakonskom praktikumu. Kako biste opisali to iskustvo? Što ste naučili?
Svoj đakonski praktikum vršio sam u Župi Navještenja BDM u Velikoj Gorici pod mentorstvom preč. Norberta Ivana Koprivca. Bilo je to lijepo i izgrađujuće iskustvo. To je velika i živa župa koja iziskuje predan rad. Također, uz mentorstvo župnika preč. Norberta Ivana i uz pomoć župnog vikara vlč. Antonija Kovačića naučio sam puno stvari, osobito one koje se tiču đakonskog, ali svećeničkog života. Od župnika mentora sam naučio važnost otvorenosti i strpljivosti, a od župnog vikara kako biti bliz mladima u njihovom duhovnom životu.

Kako zamišljate svoj svećenički život? Čemu se radujete, a od čega strepite?
Svoj svećenički život zamišljam kao život običnog čovjeka koji je svoj život posvetio Bogu i ljudima. Želim biti ovdje za svakoga i sve ljude privoditi Gospodinu. Zato se radujem susretu s ljudima i dijeljenju sakramenata, osobito euharistije i pomirenja, kako bi ti ljudi mogli doći bliže Gospodinu i kako bi mogli osjetiti da ih Gospodin ljubi. S druge strane strepim od toga da, ne daj Bože, nekoga svojim životom ne sablaznim i odvojim od Boga i Crkve. Velika je odgovornost svećenika. Mi možemo ljudima pomoći u traženju Gospodina, ali i s druge strane možemo ljudima dati lošu sliku o Bogu i Crkvi.

Foto: Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije

Kako prepoznati svećenički poziv u životu?
Teško je dati konkretan odgovor na to pitanje. Ja vjerujem da svećenički poziv dolazi tiho i nenametljivo. On se osjeća u srcu i vlastitom odnosu između Gospodina i mladića kojega On poziva. Naravno, da bi netko mogao biti svećenik mora moliti, mora pohađati svetu misu, mora voljeti druge, mora biti spreman živjeti na način koji Crkva traži od svećenika. Uz to, važna je i uloga duhovnika koji će u radu s tim mladićem moći mu davati savjete i koji će ga moći usmjeravati u razlučivanju poziva.

Vaša poruka za mlade koji se dvoume oko odluke za svećeništvo/posvećeni život?
Moja poruka mladim ljudima koji možda osjećaju da ih Gospodin zove na svećeništvo ili na posvećeni život u redovništvu bi bila da budu hrabri i da se ne boje. Neka otvore svoja srca Gospodinu. Neka budu slobodni pronaći nekoga za razgovor o tome i neka slobodno postavljaju pitanja. Gospodin ništa ne radi na silu, nego mi u našoj slobodi odgovaramo Gospodinu na taj poziv. I za kraj, lijepo je služiti Isusu i Njegovoj Crkvi.