Vedran Jakić rođen je 8. ožujka 1999. godine. Sin je jedinac oca Vlade i majke Vlaste, rođene Belić. Rođen je u Župi sv. Mihaela arkanđela u zagrebačkoj Dubravi, a obitelj se kasnije preselila u Moravče, u Župu Presvetoga Trojstva. Nakon osnovne škole upisao je i sretno završio Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju s pravom javnosti u Zagrebu. U Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište u Zagrebu primljen je 2018. godine. Za đakona ga je zaredio zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša 25. studenoga 2023. godine u crkvi Ivana XXIII., pape u Zagrebu. Đakonski pastoralni praktikum vršio je u Župi Uznesenja BDM i Hrvatskom nacionalnom svetištu Majke Božje Bistričke u Mariji Bistrici.

Mladomisničko geslo: “Jer kad sam slab, onda sam jak.” (2 Kor 12, 10)

Datum mlade mise: 7. srpnja 2024.

Kako ste se odlučili za svećenički poziv? Kako ste prepoznali taj poziv?

Kao dječak često sam s roditeljima pohađao svetu misu i vjerojatno je već tada u meni počela tinjati neka želja, privučenost, zapanjenost ljepotom naše Crkve i Krista. Tako Bog djeluje: evangelizacija ljepotom. Ljepota prirode, ljepota glazbe, ljepota Crkve prvi je Božji govor svome djetetu o samome sebi: vidiš nešto lijepo, privučen si lijepim, osjetiš želju za lijepim, želiš postati sličan toj ljepoti, a kasnije se usmjeriš prema izvoru ljepote i želiš i drugima pokazati tu ljepotu, samo što ova ima osobno ime. U obitelji smo, osim odlaska na svetu misu, uvijek molili prije jela, trudili se nedjeljom izmoliti zajednički krunicu i često razgovarali o Bogu. Iako je ta moja želja, privučenost Bogu i Crkvi, narednih godina pomalo splasnula i ohladila se, bilo je to samo da bi se opet zagrijala. Uostalom, znamo da kovač koristi i vrućinu i hladnoću kako bi iskovao npr. kvalitetan čekić. Normalno je proći tu neku fazu odvojenosti i promišljanja o drugim zanimanjima, upravo radi donošenja promišljene i slobodne odluke. Privlačila su me, naime, razna zanimanja i profesije, čak sam jedno vrijeme jako želio biti vozač autobusa. Ipak, najviše me kopkala jedna riječ “možda”. “Možda” ipak treba barem pokušati biti vjeran prvoj želji, prvoj oduševljenosti. Uostalom, mislio sam da otići u “malo” sjemenište ne znači automatski da ću postati svećenik. Skupio sam hrabrosti i nakon jedne svete mise rekao tadašnjem župniku vlč. Marjanu Gradinšćaku da bih se volio upisati u Međubiskupijsko sjemenište u Zagrebu.

Kako su na Vašu odluku reagirali obitelj i prijatelji?

Moji roditelji su reagirali pozitivno, s puno podrške i ljubavi, iako sam, kao što rekoh, sin jedinac. Za vrijeme čitave formacije bili su, a i sada su i bit će velika podrška.

Kako biste opisali svoju dosadašnju formaciju?

Formacija je, slikovito rečeno, davanje povjerenja kovaču da nas oblikuje u svoje oruđe. To je, naravno, nekad bolno, ali i gusjenica se mora namučiti da bi preobražena poletjela. Formacija je puna lijepih i izazovnih trenutaka i baš to je čini lijepom. Ljepota, naime, ne ovisi toliko o savršenosti, koliko o nastojanju da postajemo sve više nalik Kristu. Ljepota je to koja izvire iz otkrivanja i ostvarivanja Božje zamisli o čovjeku, koja se kreće između ljubljenja, opraštanja i služenja. Pozivanjem u svećeništvo Bog nas je pozvao u formaciju, u školu pastirstva, a time zapravo i na upoznavanje jedni drugih: sva prijateljstva stečena u bogosloviji su velika dragocjenost jer na taj način izviru iz Božje volje, njegova poziva. Iako je ponekad teško podnijeti našu sadašnju razdvojenost, jer svatko služi na nekom drugom mjestu, to nam pokazuje da naše kršćansko zajedništvo nije svodljivo tek na ono “biti na istom mjestu”, već nadilazi prostor. Naše je zajedništvo u posvudašnjosti služenja Bogu i ljubljenja Boga i bližnjega. U bogosloviji su zapravo najteži trenutci najljepši: kada klečiš u tami kapelice, koja kao da je u isti mah i tama tvoje nesigurnosti i krhkosti, uviđaš da jedno svjetlo u toj kapelici gori samo za tebe, da postoji jedan lončar koji te želi i prihvaća baš tako krhkog. Tako iz formacije izađeš krhkosnažan – cvijet koji pjeva o Božjoj ljubavi.

Proteklu godinu proveli ste na đakonskom praktikumu. Kako biste opisali to iskustvo? Što ste naučili?

Ovu đakonsku pastoralnu godinu proveo sam na praktikumu u Župi Uznesenja BDM i Hrvatskom nacionalnom svetištu Majke Božje Bistričke pod mentorstvom rektora Domagoja Matoševića. Upravo zbog toga što je i župa i svetište, Marija Bistrica pružila mi je razna pastoralna iskustva koja negdje drugdje ne bih mogao steći. Mislim da je u đakonskoj godini najvažnije imati dobrog mentora koji će znati procijeniti, a to je možda najteže, kada đakon nešto može sam, a kada mu treba savjet, pomoć i ohrabrenje. Naravno, važno je i da smo mi đakoni spremni prihvatiti taj savjet, pomoć i ohrabrenje, tj. da smo poučljivi. Mislim da je đakonski praktikum prilika da vidimo kako se načela, metode, prakse koje smo usvojili za vrijeme formacije uklapaju, implementiraju u konkretni život jedne župe. Pritom je važno razborito procijeniti okolnosti, nijedna župa neće biti ista kao neka druga. Istaknuo bih važnost kreposti strpljivosti, osobito u radu s ljudima: uvijek blago i s poštovanjem (1 Pt 3, 15), nikad osorno i razdražljivo, a sve neugodnosti i loša raspoloženja pobijediti humorom.

Kako zamišljate svoj svećenički život? Čemu se radujete, a od čega strepite?

Nisam još zamišljao previše svećenički život. Život s Gospodinom je uvijek jedan život kojemu se radujem, radujem se slavljenju svete mise. Mi se nikad ne pripremamo samo za jedan trenutak, poput ređenja, već za život s Gospodinom u kojemu On živi svoj život u/po nama, a to je život darivanja, služenja, gorušičinog umiranja, kalemljenja loze na Trs i brige da loze ostanu na/u Njemu. Kao i svaki život, kao i dosadašnje razdoblje učenja i suoblikovanja Kristu, bit će radosti i žalosti, ali kad smo s Gospodinom, radosti naše nitko nam oteti neće (usp. Iv 16, 22) jer straha u ljubavi nema (1 Iv 4, 18).

Kako prepoznati svećenički poziv u životu?

Božji poziv dolazi svakom čovjeku na način prilagođen njemu. Jedna od stvari po kojima ga možemo prepoznati je želja. Većini ljudi pojavi se u duhu želja: “želim biti svećenik”. Želja je jako važna jer Bog po njoj ili preko nje djeluje. To nije neka slabašna želja, poput želje za kolačićem, već drukčija želja, želja koja me kao magnet vuče i ne umanjuje se kako vrijeme protječe. Na koncu, želja vodi do donošenja odluke. Ne kaže ona poznata pjesma: “mislim da osjećam da bih trebao slijediti Krista”, nego “odlučio sam slijediti Krista”. Čovjek je biće volje, biće odluke koje može sebe usmjeriti. Bilo bi čudno osjetiti u sebi tu želju, čežnju za svećeništvom, a onda se ne usmjeriti prema Bogu. Bilo bi to kao da patkica umjesto u jezero otputuje u pustinju i onda tamo traži vodu. Ta želja za ministerijalnim svećeništvom ostat će ti uvijek najsjajnija želja na nebu tvojih želja, čak i ako druge želje jako svijetle – nju ćeš uvijek prepoznati. Kad se smiriš, kad zašutiš, kad tama oko tebe bude protkana Božjom prisutnošću i ti pogledaš u nebo svojih želja i vidiš kako želja za svećeništvom svijetli svjetlom radosti i blaženstva, uvijek ćeš je moći prepoznati.

Vaša poruka za mlade koji se dvoume oko odluke za svećeništvo/posvećeni život?

Mladima koji se dvoume oko duhovnog poziva poručio bih: odvažite se i budite hrabri, s vama je Gospodin. (usp. Jš 1, 9). Odvažite se biti hrabri i darivati se. Iako darivanje za Boga nekad dolazi s prividom uzaludnosti, u konačnici donosi radost, a po prividu uzaludnosti nismo ništa drukčiji od našeg Gospodina, koji nam je svojim životom pokazao da ustrajanje onkraj privida uzaludnosti, u slobodnom darivanju i ljubavi donosi uskrsnuće. Svijeća se sama topi svijetleći i grijući druge, ali zbog te topline cvijeće kraj nje može cvasti. Tako svijeća najbolje ostvaruje samu sebe. Čovjek ne može sebe ostvariti, osim po iskrenom darivanju samoga sebe (usp. GS 24). Odvažite se biti hrabri i gorjeti Božjom svjetlošću, pokazati ljudima ljepotu Božjeg sinovstva, da procvatu. Molite Boga da vam da tu hrabrost i imajte povjerenja u njega, on ti govori “pozivam te, vrijedan si i ja te ljubim“. (usp. Iz 43, 4).