Za svoje zvanje don Mladen kaže kako vjeruje da su majčina molitva i zagovor sv. Leopolda Bogdana Mandića oživjele zov koji je Bog upisao u njegovo srce i dušu. A, o tome da želi biti svećenik govorio je još u ranom djetinjstvu. “Moja obitelj kaže da sam s 4 godine rekao da ću biti svećenik. Ja se toga ne sjećam, ali je zanimljivo da nitko iz moje rodbine nije bio svećenik. Tako da mi nije poznato kako se pojavila ta misao da budem svećenik. No, znam da sam tu misao izrazio u 3. razredu osnovne škole. Tada smo u Ričicama imali župnika don Filipa Pavića, s jedne strane strogog ali s druge strane zanimljivog i dobrog pastoralca, i možda sam gledajući njega poželio biti svećenik”.

Prva sveta Pričest, s majkom Pavom

Svoju želju za svećeništvom izrazio je roditeljima, ali nakon don Filipova odlaska, više nije spominjao da želi biti svećenik. Promijenio se svećenik, ali i mjesto odlaska u školu. Naime, iz Ričica je otišao u Proložac, a po završetku osnovne škole, srednjoškolsku naobrazbu je nastavio u Imotskome. Don Mladen je, uz izvrsne rezultate u školi, bio jako uspješan i u nogometu gdje su mu predviđali uspješnu karijeru. U vremenu razmišljanja gdje ići nakon srednje škole dogodilo se da je kod fratara u Imotskome na susret s mladima došao jedan misionar, a don Mladen nije mogao biti na tome susretu.

Slušajući pričanja prijatelja i rodbine kakvo je divno svjedočanstvo misionar dao na susretu, u don Mladenu se probudila prigušena želja za svećeništvom. “Čuo sam da postoji u Imotskoj krajini jedan svećenik koji je bio dugo godina u misijama – don Ivan Dragušica. Zaputio sam se jednu subotu k njemu u Zagvozd, i cijeli sam dan proveo s njime. On me je oduševio. Pričao mi je o svome misionarskom životu u Ruandi i Kongu. Sjećam se da je moju želju da i ja budem svećenik pratila tolika radost da sam na povratku trčao po cesti”.

Iako se nakon toga činilo da mu je put ka bogosloviji otvoren, ipak nije bilo tako. “Uz tu moju veliku želju trebalo je provesti konkretne korake. I ja se obratim svojem župniku i kažem mu da hoću biti svećenik, a on valjda znajući da nisam često nedjeljom na misi, jer sam igrao nogomet, rekao mi je da ja nisam za svećenika. I to je mene jako pogodilo. Bio sam dosta zbunjen i jako razočaran. Doveo je u pitanje to moje početno oduševljenje i stavio ga pod veliki upitnik, tako da sam praktički pobjegao u vojsku”.

Nogometna ekipa Područne škole u Ričicama

Po povratku iz vojske don Mladen je započeo studirati kemijsku tehnologiju u Zagrebu. Pohađao je predavanja i polagao ispite, ali nije imao nutarnje zadovoljstvo. No, prekretnica u njegovom životu dogodila se na hodočašću mladih u Rim na Cvjetnicu 1985. godine, na koje je pošao slučajno mijenjajući trudnu rođakinju.

“Susret u Rimu je bio vrlo zanimljiv. Čak sam se uspio rukovati s papom Ivanom Pavlom II. ali da budem iskren najviše su me oduševili mladi Hrvati iz Amerike, Kanade, i hrvatske zastave s kojima sam se slikavao. To mi je bilo puno zanimljivije nego molitve. Na povratku iz Rima zaustavili smo se u Padovi. Imali smo svetu misu u kapucinskoj crkvi gdje je pokopan sveti Leopold Bogdan Mandić. Sjećam se da je misa bila rano ujutro, i za vrijeme slavlja jedan mladić je za vrijeme Molitve vjernika za ambonom molio da se odazovu svi oni koje je Gospodin pozvao da ga slijede. Sjedio sam leđima oslonjen na zid i rekao sam “Gospodine, usliši nas!”. U tome trenutku kao da se nebo spustilo na mene. Osjetio sam neopisivu radost, ispunjenost, blaženstvo, jednu milinu, i suze su mi počele teći iz očiju od ganuća. I u mojoj nutrini počeo je odjekivati glas ‘Ti trebaš biti svećenik’.”

Na susretu s papom Ivanom Pavlom II. 1985. godine.

Don Mladenova prva reakcija bila je negiranje. Mislio je da su se osjećaji uzgibali zbog susreta mladih s Papom, i da će to proći. Po povratku u Zagreb nastavio je ići na fakultet ali je svakodnevno završavao u katedrali na grobu blaženog kardinala Alojzija Stepinca. “Molio sam za rasvjetljenje, da mi se nekako otvore putovi, da doista spoznam je li to Božja volja, ili ne. Mislio sam da će taj glas proći, ali on nije prolazio nego je u nutrini odjekivao sa sve većim zahtjevom – ‘svećenik, svećenik, svećenik’, i nakon dvadesetak dana unutarnje borbe otišao sam na Kaptol i razgovarao s vicerektorom bogoslovije. Bio je to mons. Marko Culej, kasnije varaždinski biskup, koji mi je saslušavši me rekao da imam poziv”.

Slijedeći naputke mons. Culeja don Mladen je otišao u splitsku bogosloviju, razgovarao je s poglavarima, koju su rekli da će ga primiti, i vratio se u Zagreb da se ispiše s fakulteta. “Tada mi je bilo teško. Kada sam zatražio dokumente gospođa iz referade mi je dobronamjerno savjetovala da sačekam do kraja akademske godine. Osjećao sam se kao da sam na rubu jedne litice. Gledam dolje i vidim tamu, a glas zove ‘skoči ne boj se!’. I odlučio sa da ću skočiti, i rekao sam gospođi da mi dadne dokumente, jer mijenjam fakultet.”

Đakonsko ređenje, s nadbiskupom Jurićem.

Po povratku u Split napisao je molbu biskupu Frani Franiću, i odgovor nije dugo čekao. Za desetak dana našao se u bogosloviji. “U splitsku bogosloviju došao sam 12. svibnja, na blagdan sv. Leopolda Bogdana Madića. Tako da sam mu bio jako zahvalan. Vjerujem da su zagovor sv. Leopolda Bogdana Mandića i majčina molitva oživjele zov koji je Bog upisao u njegovo srce i dušu. Naime, kada sam otišao u vojsku moja majka je molila i postila svaku srijedu i petak za moje zvanje da se ostvari. I znam kada sam noćio prvu noć u bogosloviji nisam mogao spavati od uzbuđenja. Čekao sam budan u krevetu da zazvoni zvono i da mogu ustati, i kada sam došao dolje u predvorje gdje je Gospin kip rekao sam – ‘to je to’. Onaj dio duše koji je nedostajao sada je na mjestu”.

Duhovnik u Centralnom bogoslovnom sjemeništu u Splitu.

Don Mladen je ređen za svećenika 23. lipnja 1991. godine. Proslavu mlade mise i prva svećenička iskustva obilježilo je vrijeme Domovinskog rata. Bio je župni vikar u Trilju, koji je 30-tak kilometara bio od prve crte bojišnice na koju je išao svakoga četvrtka. Uslijedilo je zatim vrijeme studiranja duhovnosti i dogmatike u Rimu, župnička služba na jednoj župi u blizini Splita, te odgojiteljski rad. Godine 1997. imenovan je duhovnikom u Centralnom bogoslovnom sjemeništu u Splitu, a istovremeno je započeo predavati na Teologiji.

Hodočašće u Svetu zemlju.

Ravnateljem Nadbiskupskog malog sjemeništa don Mladen je postao 2002. i tu je službu vršio sljedećih 11 godina. Na Katoličkom bogoslovnom fakultetu zadnjih godina predaje duhovnu teologiju – kristologiju, pneumatologiju, mariologiju, te povijest dogmi. Urednik je teološkog časopisa i znanstvene revije ‘Crkva u svijetu’, te autor više knjiga među kojima je autobiografija bl. Marije Propetog Isusa Petković, zatim tri knjige njezinih spisa, a u pripremi za tisak je i ostala baština koja je ostala iza bl. Marije.

Don Mladen Parlov dariva papi Ivanu Pavlu II. sabrana djela Marka Marulića.

“Od bl. Marije Propetog Isusa Petković sam puno naučio. Zahvalan sam Bogu za tu veliku ženu koja se, po meni, ubraja među najveće žene Katoličke Crkve 20. stoljeća. Ona će tek zasjati u Katoličkoj Crkvi, i moramo je upoznati”, rekao je don Mladen Parlov.