"Psuješ Onoga koji te stvorio i koji ti je dao priliku da živiš. Onoga koji ti je darovao slobodu, a ti nesvjesno biraš propast. Ili pak onu koja te čuva kao dojenče u krilu dok se ne otrgneš iz te sigurnosti i ljepote", napisala je školska sestra franjevka Krista Kralja Mostarske provincije s. Ivana Klara Čuić na svojim društvenim mrežama. U nastavku pročitajte njezino promišljanje u cijelosti.
[Slavi, ne psuj!
]
]U našem narodu je uvriježena strašna psovka.
Nekad imam osjećaj da se pojedinci natječu tko će izmisliti i izgovoriti goru, ne znajući kolike rane time zadaju Srcu Isusovu i Marijinu.
Više se ne bira ni mjesto, ni vrijeme.
Dobro, možda neki ipak pripaze pred kime psuju, pa neće tek tako izletjeti pred časnom i svećenikom.
Međutim, dogodi se i to, kad tad, kad se ljudi malo opuste.
Pa ćemo čuti: “Oprosti, sestro!”
Ne psuješ meni, iako i mene boli.
Psuješ Onoga koji te stvorio i koji ti je dao priliku da živiš. Onoga koji ti je darovao slobodu, a ti nesvjesno biraš propast.
Ili pak onu koja te čuva kao dojenče u krilu dok se ne otrgneš iz te sigurnosti i ljepote.
Očito ne znamo i ne razmišljamo kakve boli zadajemo Nebu s psovkom i kakve duhove prizivamo u svoju obitelj.
Tako će doći dijete u vrtić i čut ćemo i od njih.
Pa će roditelji reći: “Ja ne znam odakle mu, mi se trudimo da pred njim ne govorimo ružne riječi.”
Podcrtavam – pred njim.
Zar treba ikako?
Zašto se opet braniti da je to navika, kad se ona dokazano može promijeniti ukoliko se to želi!!!
Znači li to da imamo manjak riječi u rječniku ili da samo ne znamo što izgovaramo?
Može se. Vidjeli smo i čuli da se može.
Vraćam se na djecu.
Događa se da djeca osim što čuju, kaže im se i ponavljaju.
Odraslima je simpatično, pa će kad dođe kum ili tetka reći: “Aj, kaži kumu šta si naučio.”
Svi se smiju. Dijete shvaća da je zanimljivo i nastavlja. Ono ne zna značenje izrečenog, ali osjeća veselje koje je izazvalo i godi mu to.
Dajemo djetetu do znanja da je to dobro.
Trebamo li i kako ako trebamo dijete u vrtiću naučiti da psovka nije lijepa? Da Isusa boli kad se ružno govori?
Trebamo li se šokirati kad čujemo iz njihovih usta i bogopsovku?
Da, ima i toga. U vrtiću.
Čulo se i usvojilo.
Da Bog dragi, očuva.
Zar ne bi bilo ljepše kad to dijete ne bi imalo prilike čuti takve riječi?
Zar ne bi bilo bolje kad bismo ih zaštitili koliko možemo od tih rana i kad bismo ih učili riječima blagoslova?
Zar ne bi bilo ljepše kad bismo usvojili bogatstvo rječnika koje ima hrvatski jezik?
Zar ne bismo mogli naći neku drugu riječ koja ne razara?
Umjesto takvih pogrdnih riječi koje dijete čuje s vremena na vrijeme, molim Gospodina da radije vide i čuje kako se u njihovim obiteljima slavi Ime Isusa Krista i Majke Marije.
Zavapimo i mi poput gubavca: “Gospodine, ako hoćeš, možeš me očistiti.”
Sigurna sam da će Isus na sve pružiti ruku i dotaknuti nas govoreći: “Hoću, očisti se.”
Pristupi s vjerom i ljubavlju.
Slavi Boga koji nas jedini spasiti može.
Ne psuj!
Uči se lijepim riječima blagoslova!
Zazovi Ime Isus nad svoju obitelj! 