Zapovjedila ljubav je da koplje tebe otvori, te ljubavi nevidljive mi rane štovat možemo. Tko ljubavi da ne ljubi? Tko spašen da je ne traži i u tom srcu velikom ne nastani se zauvijek? Poručuje nam ovo i pita nas dio jednog himna današnje svetkovine. I, zbilja, tko da ne pristupi toj velikoj ljubavi. Tko da ne priđe i ne zamoli oproštenje, da ne zamoli ispunjenje svojih želja. To Srce Isusovo, koje danas slavimo, puno je ljubavi. Danas slavimo tu ljubav Božju koja je probodena na križu. Slavimo paradoks kršćanstva. Ljubav koja je neizmjerna i bezgranična, a često puta biva probodena kopljem neprihvaćanja i odbacivanja. 

To Srce Isusovo, koje danas slavimo, puno je ljubavi. Danas slavimo tu ljubav Božju koja je probodena na križu.

Svetkovina Presvetog Srca Isusova nije dan kad slavimo dio tijela, kad smo okrenuti prema anatomiji, već blagdan Božje ljubavi. Srce je simbol te ljubavi. Božje ljubavi koja obuhvaća sve. Zato k njoj možemo i trebamo što prije prići. Doći u njezinu blizinu i dopustiti joj da nas zapali. Vatra te ljubavi pokreće nas da svjedočimo za Boga i širimo svima poruku da je Bog ljubav i da smo po toj ljubavi spašeni.

Današnja svetkovina nije prisutna u crkvi od prvih vremena, ali samo otajstvo koje se slavi oduvijek je bilo u središtu. Stari zavjet dirljivo opisuje Božju ljubav u konkretnim prilikama života. Bog ljubi sve, posebno ponizne i patnike. Ta ljubav ide dotle da se žrtvuje za čovjeka i da sklapa Savez s Izraelom. Božje srce drhti u ljubavi nad Efrajimom. Bog je pun nježnosti. Njegova ljubav prema narodu slična je ljubavi oca prema djetetu. Prorok Hošea opisuje tu božansku nježnost prema izgubljenom sinu i naviješta Kristovu ljubav prema grešnicima. Simbol te ljubavi jest srce jer je ono na svoj način središte osjećaja, volje, odluka i cijelog čovjekova duhovnog života.

Simbol te ljubavi jest srce jer je ono na svoj način središte osjećaja, volje, odluka i cijelog čovjekova duhovnog života.

U drugom čitanju Pavao kliče od radosti što je izabran da naviješta otajstvo Božje ljubavi koja se očituje u Kristu i njegovoj Crkvi. Duh Sveti nam može pomoći da dublje i bolje spoznamo to otajstvo. No ono što je prije svega potrebno jest da živimo to otajstvo. Jedino ćemo ga tada dobro i ispravno shvatiti, a i u konačnici ostaje pitanje: Može li se ljubav shvatiti? Teško da može. Ona je nešto što se živi, što se osjeti i ne poznaje granice koje naš razum zna postavljati. Stvar je sasvim jednostavna. Kad nas Bog ljubi, to osjetimo, svjesni smo njegove ljubavi koja bdije nad nama, a isto tako poznajemo svoje srce i znamo ljubi li ono istinski Isusa ili ga samo iskorištava.

U Novom zavjetu vidimo Isusa, utjelovljenu Božju ljubav, kako ljubi sve ljude bez razlike. Svima iskazuje konkretnu pomoć ljubavi: slijepcima, gubavima, uzetima, hromima; on suosjeća s bolima očeva i majki i uslišava njihove prošnje za djecu, ima samilosti prema grešnicima. U biti, on je i došao spasiti grešnike. Isus je janje Božje koje oduzima grijehe svijeta. Iz njegova srca na križu, kad mu je vojnik probio bok, potekoše krv i voda, poteče naše spasenje. Odatle mi možemo gledati prema tom izvoru praštanja, pomirenja, kupelji preporođenja i hrane života. 

Isus je janje Božje koje oduzima grijehe svijeta. Iz njegova srca na križu, kad mu je vojnik probio bok, potekoše krv i voda, poteče naše spasenje.

Križ je, dakle,  znak i vrhunac ljubavi. Krist nas na križu ljubi do kraja. Svoje poslanje završava prolijevanjem krvi za nas. Upravo ovaj događaj najveće ljubavi pokazuje nam da naš kršćanski život ne može bez boli. Postoji neka patnja, postoji neko koplje koje dopušta da se naša ljubav još bolje razlije na druge. Poput Isusa, i nama je potrebno da budemo ranjeni kako bi nakon naše ranjenosti drugi osjetili silinu ljubavi koju im dajemo. Ovo može zvučati neprihvatljivo, ali ako iskreno pogledamo bit će nam jasno da najviše osjećaja za druge imamo kad i nama samima nije sve bajno i krasno.

I, na samom kraju, završio bih riječima pape Pija XII.: Gle danas pred našim očima blista presretni i božanski znak, naime, Presveto Srce Isusovo, obasjano presjajnim sjajem usred plamena. U njega moramo staviti sve ufanje. Od njega moramo izmoliti spasenje ljudsko i od njega ga očekivati.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Davora Senjana prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.