Uvod

Slavimo svetkovinu Presvetog Trojstva, „najtemeljniji i najbitniji nauk u ‘redu vjerskih istina’” (KKC 234). No znamo li točno što ispovijedamo svaki put kad započnemo molitvu znakom križa?

Kušnja u pustinji

Na početku svojega javnog djelovanja Isus prolazi kroz kušnju u pustinji, o čemu slušamo svake prve korizmene nedjelje. Tom prilikom đavao ga je odveo na goru, pokazao mu sva kraljevstva svijeta i rekao da će biti njegova ako mu se pokloni (usp. Mk 4,8s). Sada, na samom kraju Matejeva evanđelja, opet se nalazimo na gori i pratimo prizor u kojem se učenici klanjanju Isusu, a on govori da mu je „dana sva vlast na nebu i na zemlji” (Mt 28,18). Dakle, ako se osvrnemo na ono što mu je đavao obećao, vidimo da on na kraju Evanđelja dobiva puno više od toga.

Koja je bila srž đavlove kušnje u pustinji? On je htio da se Isus predstavi kao silovit i strašan Bog koji sebi grabi sve što poželi – onaj koji kamenje pretvara u kruh jer je gladan, onaj koji se baca s Hrama da pokaže koliko je uzvišeniji od svih drugih, onaj koji vlada nad cijelim svijetom silom tiranina. To je slika božanstva kakvu nalazimo u drugim religijama, to je slika Boga kakvu, nažalost, imaju i mnogi kršćani. No to nije trojstveni Bog kojega nam Isus otkriva: on je došao davati, a ne uzimati; došao je isprazniti sebe, učiniti se ljudima jednakim i vladati služeći (usp. Mt 20,26).

Odabrani evanđeoski tekst priliči današnjoj svetkovini jer se u istoj rečenici ravnopravno spominju tri božanske osobe u sintagmi „Oca i Sina i Duha Svetoga”, što je u cijelome Svetom pismu najjasnije očitovanje temeljne istine naše vjere da je Bog trojstven. U drugim je religijama Bog uzvišen i dalek, krut i nepomičan, no trojstveni Bog, jer je množina i dinamika, ima sposobnost otvoriti se čovjeku, spustiti se na njegovu razinu te ga naposljetku povući u svoje visine.

Bog je otac

O tome kako se ta temeljna vjerska istina konkretno tiče naših života, govori sv. Pavao u današnjem drugom čitanju: „Ta ne primiste duh robovanja da se opet bojite, nego primiste Duha posinstva u kojem kličemo: ‘Abba! Oče!’” (Rim 8,15). Isus nam svojom Mukom, smrću i uskrsnućem nije samo omogućio oproštenje grijeha i nekakav zagrobni život nego je također, prije svega, svakom čovjeku dao mogućnost da postane Božje dijete.

Zapravo ne shvaćamo koliko je skandalozno tvrditi da je Bog postao čovjekom. A kao da već ta rečenica nije dovoljna, na nju se nadovezuje tvrdnja da čovjek može postati Božje dijete, baštinik Božjega kraljevstva.

Nigdje se, osim u kršćanstvu, ne govori da je čovjek Božje dijete, a Bog njegov otac. Nama je danas, zato što istine kršćanske vjere često uzimamo zdravo za gotovo, vrlo lako zaboraviti da je primarni čovjekov stav prema božanstvu stav straha i pokoravanja. Zapravo ne shvaćamo koliko je skandalozno tvrditi da je Bog postao čovjekom. A kao da već ta rečenica nije dovoljna, na nju se nadovezuje tvrdnja da čovjek može postati Božje dijete, baštinik Božjega kraljevstva.

Božja smo posvojena djeca

Riječ „posinstvo” koju Pavao upotrebljava, doslovno prevedena s grčkog glasila bi „učiniti sinom”, što je izraz za posvajanje. Pavao želi reći da ni slučajno više ne smijemo poprimiti stari mentalitet robova, jer smo sada Božja djeca, što smo postali krštenjem. To mijenja sve!

Pavao želi reći da ni slučajno više ne smijemo poprimiti stari mentalitet robova, jer smo sada Božja djeca, što smo postali krštenjem. To mijenja sve!

Vjerujem da se mnogi od vas koji ste roditelji možete sjetiti trenutka kada ste prvi put ugledali svoje dijete. Siguran sam da tada niste mogli ni zamisliti (a ni danas ne možete) što bi to dijete moralo učiniti da mu zauvijek okrenete leđa. Snaga roditeljske ljubavi i privrženosti jedna je od najjačih sila na zemlji. Bog preko proroka Izaije govori: „Može li žena zaboravit’ svoje dojenče, ne imat’ sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću.” (Iz 49,15). Ljudi ima svakakvih, pa i takvih koji bi odbacili vlastito dijete, ali Bog nije čovjek – on se trajno obvezao biti s nama.

U antici posvajanje nije služilo za stvaranje emocionalne veze ili za ostvarivanje sebe kao roditelja, nego je služilo tome da se osigura sposoban nasljednik koji će naslijediti ime, status i imovinu posvojitelja. Redovito su se posvajale odrasle osobe koje su imale žive roditelje, a posvajanjem bi postajale dijelom moćnije obitelji. Najpoznatije posvajanje u antičkom Rimu dogodilo se na čitanju Cezarove oporuke, kojom je posmrtno posvojio nećaka Augusta i tako ga proglasio članom svoje obitelji i svojim nasljednikom.

U ovim okvirima moramo razmišljati ako želimo razumjeti što je Isus za nas učinio: posvojio nas je i učinio svojim nasljednicima, odnosno baštinicima. Ušli smo u Božju obitelj i postali Kristova braća, stoga ćemo s njime živjeti u vječnosti i uskrsnuti kao što je Isus uskrsnuo.

Zaključak

To u potpunosti mijenja naš identitet i pogled na život. Toliki ljudi žive u grču i tjeskobi trudeći se stvoriti ugled, uspjesima zavrijediti tuđe prihvaćanje i naklonost. Toliko često naš duh uništavaju misli poput ovih: „Što ako netko otkrije istinu o meni?” ili „Moram uspjeti u ovome”, „Ne smijem iznevjeriti druge”, „Kad bih barem bio drukčiji/drukčija, ljudi bi me voljeli”… No, ako je Bog otac, a ja Božje dijete, onda je moja početna pozicija da sam beskrajno ljubljen i nijedan moj uspjeh ili neuspjeh ne može promijeniti tu činjenicu.

No, ako je Bog otac, a ja Božje dijete, onda je moja početna pozicija da sam beskrajno ljubljen i nijedan moj uspjeh ili neuspjeh ne može promijeniti tu činjenicu.

Moja vrijednost ne proizlazi iz onoga što ja činim, nego iz onoga što je Bog učinio za mene. To mi omogućuje da živim slobodno i da mogu radosno, u Duhu posinstva, Bogu klicati: „Abba!” Ovakav pogled na čovjeka postoji jedino u kršćanstvu i izravna je posljedica vjere u Presveto Trojstvo – vjere u Boga koji je unutar sebe množina, zbog čega je otvoren drugome i sposoban primiti drugoga u svoj nutarnji život ljubavi. Zato, neka me znak križa uvijek podsjeća na tu temeljnu istinu o mojem životu: ja sam Božje dijete!

Izvor: Sagud.xyz