Ako promatramo konkretno ostvarivanje Isusove poruke u današnjem svijetu, ne možemo a da ne zamijetimo gorku činjenicu kako kršćanstvo nije više tako privlačno kao neposredno poslije smrti i uskrsnuća Isusa Krista, odnosno kao u apostolsko i poslijeapostolsko vrijeme. Možemo pitati za razloge, možemo ih naslućivati, smijemo ih istraživati, ali time nećemo moći promijeniti tu nelagodnu činjenicu. Je li možda Isusova poruka izgubila na snazi? Nisu li kršćani svojim životom, svojim propovijedanjem i interpretacijom toliko obezvrijedili Isusovu poruku da su i ne htijući postali sukrivci ovakva stanja? Nisu li kršćani sami skrivili da je Isusova poruka postala neprivlačna za mnoge, osobito mlade ljude? Što je to što je kršćanska poruka izgubila u ovome vremenu i je li moguće ponovno upozoriti na ono što bi Isusova poruka mogla ponuditi suvremenom čovjeku i čovječanstvu?, riječi su koje je pisao fra Božo Lujić, a prenosi Svjetlo riječi.

Je li Isusova poruka postala previše mlaka i nezahtjevna?

Isusa redovito interpretiramo ili kao velikog zakonodavca koji je donio nove savršenije zakone po kojima će se ljudi morati vladati ili pak idemo u drugu krajnost ističući da Isus nije bio uopće zahtijevan jer je razumio sve ljude i jer mu je važan bio prvenstveno čovjek sa svojim problemima. Iz toga bi onda proizlazilo da mu Isus sve nudi i da na taj način u potpunosti pasivizira čovjeka. U prvome slučaju Isus bi bio neki novi veliki Zakonodavac koji bi savršeno ozakonio život, a u drugome slučaju Isus se ne bi razlikovao od ljudi koji bi pod svaku cijenu podilazili drugima kako bi dobio njihovu naklonost.

Pa ipak, ako pozorno pročitamo Isusovu poruku, ne možemo ne zamijetiti da ona nije nimalo mlaka i nezahtjevna, nego bismo smjeli čak tvrditi da je vrlo radikalna. Isus od svojih učenika zahtijeva potpuno opredjeljenje i odluku kad je u pitanju pripadnost njegovu krugu učenika i sljedbenika. Ali pogledajmo nekoliko takvih nedvojbeno jasnih zahtjeva u kojima iznosi sav radikalizam s obzirom na svoju poruku i nasljedovanje. Kad ga netko pita da bi ga nasljedovao, ali da prije mora obaviti neke poslove, Isus ga upozorava da njegova poruka ima vrijednost pred onim svakidašnjim i uobičajenim. U tom smislu treba pozorno pročitati ovaj tekst iz Lk 9,59-62: Drugomu nekom reče: Pođi za mnom! A on će mu: Dopusti mi da prije odem i pokopam oca. Reče mu: Pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve, a ti idi i navješćuj kraljevstvo Božje. I neki drugi reče: Za tobom ću, Gospodine, ali dopusti mi da se prije oprostim sa svojim ukućanima. Reče mu Isus: Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje.

U drugom primjeru Isus jasno pokazuje da tko želi ići za njim i konkretno krene kao učenik, ne bi smio sa žalom očijukati s onim što je bilo prije.

U tom smislu, za Isusa život ima prednost pred smrću, a živi ljudi pred mrtvima – i to radikalno bez oklijevanja i premišljanja, bez ikakva proračunavanja. U drugom primjeru Isus jasno pokazuje da tko želi ići za njim i konkretno krene kao učenik, ne bi smio sa žalom očijukati s onim što je bilo prije. Takav bi morao ići naprijed, a ne okretati se stalno natrag. Takav ne bi smio biti polovično Isusov učenik, jer njegova poruka traži cijeloga čovjeka.

Sličnu radikalnu odluku Isus zahtijeva također i od svojih učenika koji trebaju sve ostaviti i krenuti za Isusom, jer je Božje kraljevstvo veća vrijednost od bilo koje druge zemaljske vrijednosti. Ni otac, ni majka, ni brat, ni sestra, niti bilo koje imanje nisu vrijedni koliko vrijednosti Božjega kraljevstva. Evo kako je to drastično izrečeno: I tko god ostavi kuće, ili braću, ili sestre, ili oca, ili majku, ili ženu, ili djecu, ili polja poradi imena mojega, stostruko će primiti i život vječni baštiniti. (Mt 19,29). U istom smjeru idu i Isusove riječi: Ako netko više voli oca ili majku, nije mene dostojan. Time se ističe kako se prijateljstvo s Isusom ne temelji na povezanosti krvlju nego uvjerenjem, prijateljstvom, životnom sudbinom.

Slični se radikalni stavovi mogu uočiti i iz Isusovih antiteza, a osobito iz pete i šeste (Mt 5,38-48): Čuli ste da je rečeno: Oko za oko, zub za zub! A ja vam kažem: Ne opirite se Zlomu! Naprotiv, pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi. Onomu tko bi se htio s tobom parničiti da bi se domogao tvoje donje haljine prepusti i gornju. Ako te tko prisili jednu milju, pođi s njim dvije. Tko od tebe što zaište, podaj mu! I ne okreni se od onoga koji hoće da mu pozajmiš.

Šesta antiteza predstavlja zapravo vrhunac Isusovih radikalnih zahtjeva koje on postavlja pred svoje sljedbenike. Ona gotovo da prelazi mogućnosti ljudskoga djelovanja zbog svoje pozitivne radikalnosti: Čuli ste da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja. A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima. Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakva li vam plaća? Zar to isto ne čine i carinici? I ako pozdravljate samo braću, što osobito činite? Zar to isto ne čine i pogani? Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski! (Mt 5,48).

Ako svratimo pozornost na ono što Isus imperativno zahtijeva od svojih učenika u petoj antitezi, uočit ćemo da je to odricanje od svakoga oblika nasilja i prisile u ponašanju i djelovanju, u razmišljanju i u međusobnom odnosu. Čini se ispravnim razumjeti i tumačiti ovu antitezu kao Isusovo radikalno odbacivanje rješavanja bilo kojih problema u ljudskome životu, društvu, ili obitelji. Čini se gotovo nevjerojatnim da Isus u apsolutnoj načelnosti isključuje nasilje, prisilu, rat, terorizam u razrješavanju bilo kakvih sukoba, nesnošljivosti, svakovrsnih oblika zla.

Još nam se radikalnijim čini također imperativni zahtjev kojim Isus od svojih učenika bezuvjetno zahtijeva ne samo isključivanje uzvraćanja na zlo zlim, nego štoviše pozitivan odnos prema onima koji to apsolutno ničim ne zaslužuju. Zašto je taj Isusov zahtjev tako radikalan i jedva ispunjiv? Zbog toga što se kosi s osnovnom logikom ljudskoga djelovanja prema kojoj vrijedi nadoknadni princip ponašanja: kako ti meni tako ja tebi, ili koliko ti meni toliko ja tebi. Svako odstupanje od takvog načina ponašanja i razmišljanja izlazi iz ustaljenih okvira ljudske logike. Ne samo da čovjek ne smije mrziti, nego mora za onoga koji ga mrzi moliti i posve drukčije postupati. A razlog za takvo djelovanje i razmišljanje ne leži u području ljudskoga nego onoga Božjega: Tako postupa Bog ili kako ga Isus oslovljava vaš Otac nebeski.

Prema tomu, Isusovi učenici ne izvlače principe svoga razmišljanja i djelovanja iz ljudskih datosti nego iz područja Božanskoga iz kojega i Isus navješćuje veliku stvarnost Božjega kraljevstva. Iz te stvarnosti kršćanstvo živi, jer iz nje i za nju živi i sam Isus. Središte njegova života i djelovanja bila je stvarnost Božjega kraljevstva. Odatle njegova poruka dobiva snagu i radikalnost.

Suvremeno značenje Isusove poruke

Isusova poruka je zacijelo poziv, slobodna ponuda, jedna nova mogućnost hoda kroz život, jedan novi način djelovanja ili kako se tradicionalno kaže Vesela vijest. Ona isključuje, kao što smo vidjeli, svaku prisilu, svaki prisilni način djelovanja među Isusovim sljedbenicima. Mogli bismo reći da Isusova poruka izvire iz slobode i uvire u slobodu. Stoga je kršćanstvo u biti protiv svakoga oblika terorizma bilo na društvenoj, nacionalnoj, vjerskoj ili transnacionalnoj osnovi. Snaga Isusove poruke je u snazi slobode na kojoj počiva i prema kojoj teži. Zato Isus od čovjeka tako radikalno traži slobodno odlučivanje ako doista želi postati njegov učenik. Slobodna odluka nužno uključuje cjelovita čovjeka, cjelovitu osobu. U tom smislu je Isusova poruka veoma radikalna: može se a ne mora biti Isusov učenik, ali ako se donese pozitivna odluka, onda iz toga proizlaze određeni imperativi.

Snaga Isusove poruke je u snazi slobode na kojoj počiva i prema kojoj teži. Zato Isus od čovjeka tako radikalno traži slobodno odlučivanje ako doista želi postati njegov učenik.

Isusova je poruka s jedne strane stvar slobodne odluke, a s druge ona mora biti dosljednost koja proizlazi iz odluke donesene u slobodi. Zato treba reći da Isusova poruka nije neki novi zakon, nego da je sloboda odluke, ali odluke koja ima snagu imperativa.

Usto valja ponovno ukazati kako je Isusova poruka po svome sadržaju veoma zahtjevna, puno zahtjevnija nego da je oblikovana u obliku nekoga čvrstoga zakona. Njezina snaga proizlazi iz božanskih načela koja određuju sveukupne čovjekove odnose i u horizontali i u Vertikali. Ona ne dopušta da se čovjek ponaša polovično na pojedinim područjima života. Ona nema granica, jer je njezina granica u Očevoj savršenosti ili milosrđu. Budite dakle savršeni kao što je savršen vaš Otac nebeski!

Prema tomu, Isusova poruka nije izgubila na snazi, ali su kršćani izgubili na uvjerljivosti i uvjerenju.

Stoga ne bismo smjeli od kršćanstva praviti neki novi zakon, ali isto tako ni svoditi ga na bezličnu ideologiju koja će se uvijek iznova prilagođavati duhu vremena bez obzira o kakvom se duhu radilo. Bit kršćanstva nije u stalnom prilagođavanju duhu vremena kao izgradnji vlastitoga identiteta nego u zadržavanju osnovnih kršćanskih načela i u praksi i u propovijedanju. Ali ono na što bi kršćanstvo uvijek iznova trebalo svraćati pozornost jest odnos prema svijetu i onima koji nisu kršćani, ili nisu uopće vjernici. Prema njima bi stav trebao biti stav dijaloga i razumijevanja, jer Isus nije došao osuditi nego spasiti ovaj svijet. On nije došao gurnuti čovjeka u provaliju zla koje je taj čovjek počinio nego mu pokazati mogućnost kako iz te provalije izići. Prema tomu, Isusova poruka nije izgubila na snazi, ali su kršćani izgubili na uvjerljivosti i uvjerenju.