Franz Jägerstatter rođen je 20. svibnja 1907. godine u mjestašcu Sankt Redegund u Austrij. Njegovi majka Rosalia Huber i otac Franz Bachmeier bili su poljoprivrednici i nisu si zbog siromaštva mogli priuštiti da se vjenčaju pa maloga Franza odgaja baka. Kasnije se njegova majka udala za Heinricha Jägerstattera, koji ga je posvojio. Zahvaljujući privatnoj knjižnici gospodina Jägerstettera, koja je sadržavala uglavnom teološku literaturu, desetogodišnji Franz je zavolio čitati, iako u St. Redegundu baš i nije imao prilike dobiti kvalitetno obrazovanje. Vlč. Šagud objasnio je da je bio toliko siromašan da su ga mnogi u školi zanemarivali. Franz je često isticao da čovjek koji ne čita neće moći stati na vlastite noge i postat će pijunom mnogih.

S 20 godina odlazi od kuće raditi u industriji željezne rudače u Styriji. Između 1927. i 1930. Franz prolazi kroz krizno razdoblje u životu, u kojemu preispituje svoju vjeru i smisao života. Godine 1930. se vraća u St. Radegund s produbljenom vjerom u Boga. Godine 1936. Franz sklapa ženidbu s Franziskom Schwaninger, djevojkom iz susjednog sela koju je upoznao 1935. na jednoj zabavi. Važno je napomenuti da su Franziskini otac i baka bili članovi Marijine kongregacije, a baka i franjevačka trećoredica. A Franziska je, prije udaje za Franza, razmišljala o redovništvu – isto kao i Franz. Ipak, Franz se 1940. godine zavjetuje u Franjevačkom svjetovnom redu.

Franz je često isticao da čovjek koji ne čita neće moći stati na vlastite noge i postat će pijunom mnogih.

Od samog početka, tj. od 1938. godine, kada su nacisti preuzeli vlast nad Austrijom, Jägerstatter je odbijao surađivati s njima ili ih podupirati jer je smatrao da su kršćanstvo i nacizam potpuno nepomirljivi jedno s drugim. Sanjao je i jedan san koji je smatrao upozorenjem protiv nacizma: u njemu je vidio vlak u koji je hrlilo mnoštvo ljudi, a koji ih je odvozio u duhovnu propast; značenje vlaka mu se razotkrilo kao simbol cijelog nacističkog pokreta sa svim njegovim pridruženim organizacijama. Uporno je ponavljao da se u nebo može doći jedino preko Katoličke crkve; a papa Pio XI. i nekoliko biskupa su naučavali da, s obzirom na nacističke teorije o rasnim i drugim pitanjima, nitko ne može biti u isto vrijeme nacist i dobar katolik.

Između 1927. i 1930. Franz prolazi kroz krizno razdoblje u životu, u kojemu preispituje svoju vjeru i smisao života.

U to je vrijeme prevladavala ideja da poljoprivrednik laik treba činiti što mu naredi država. Takvom poslušnošću teret moralne odgovornosti za učinjena djela pada na one koji donose odluke, a ne na te poljoprivrednike. No Franz nije mogao pomiriti takav svjetonazor s činjenicom da ima slobodnu volju i smatrao je da se ne može zvati učenikom ako podvrgne tu volju pokretu kojega smatra sotonskim. Nije se htio boriti za naciste jer „Ako je ta stravična banda dopuštala toliko groznih stvari, vjerujem da je bolje da čovjek odmah žrtvuje svoj život nego da se nađe u smrtnoj opasnosti da počini grijeh pa tek onda umre…“ Franziski je govorio: „Dokle god čovjek ima bezbrižnu savjest i zna da zapravo nije kriminalac, može i u zatvoru živjeti u miru. Mislim da ti je pametnije da kažeš djeci gdje im je otac nego da im moraš lagati.“

Razmišljao je kako je pozvan služiti Crkvi, a ne Hitleru. “Bl. Franjo nije bio tvrdoglavi i neobrazovani seljak zbog čega je ustrajao, svoje odluke temeljio je na molitvi”, objasnio je vlč. Šagud. U ratu je bio spreman sudjelovati samo ako bi ga netko uvjerio da to ne bi bio grešan čin. U pismu koje je napisao dan prije pogubljenja, Franz ženi ponovno objašnjava zašto mora ustrajati u svojoj odluci. Pogubljen je 1943. godine.

Emisiju u cijelosti možete poslušati u arhivi HKR-a: