Pobožnost je dar kojim se praktično uključujemo u Sinovstvo Isusa Krista, Vječnog i Božanskog Sina Božjeg, a znanje nam pruža sredstvo kojim možemo uskladiti svoja uvjerenja s istinom vjere, kako bismo došli do samopouzdanja i sigurnosti u pitanjima koja se tiču praktičnih i teorijskih prosudbi vjere.
‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ pripremio je za Radiopostaju Mir Međugorje don Filip Pavlović, koji trenutno obnaša službu upravitelja Župe bl. Augustina Kažotića u Lupoglavu.
Dar Pobožnosti i dar Znanja
Dar Pobožnosti
Možemo li ikada Bogu pokazati vrstu štovanja i predanosti kakvu zaslužuje? Koliko god se trudili, nikada nećemo moći to učiniti sami. Ako namjeravamo iskazati Bogu vrstu štovanja koju mu dugujemo kao njegova stvorenja i posvojena djeca, tada će nam trebati pomoć Duha Svetoga. Dar pobožnosti je poseban Dar kojim nam sam Bog Duh Sveti omogućuje da mu se približimo, iskazujući vrstu počasti i štovanja koja je najprimjerena i najbolja. Činjenica da nas jedino Bog može dovesti do hvale i slavljenja na način koji je prikladan izražena je u jednoj od molitvi crkvene liturgije: “Oče, tebi naša hvala nije potrebna, ali je tvoj dar što smo ti zahvalni. Po našim hvalospjevima ti ne bivaš veći nego mi stječemo milost spasenja”.
Dok nas strah Gospodnji odvraća od zla, pobožnost nam omogućuje da pravilno i sveto pristupimo Bogu kako bismo produbili i unaprijedili naš odnos s njim kroz štovanje i dobra djela.
Dar pobožnosti pomaže ostvariti krajnji cilj našeg postojanja: “Bog nas stavlja u svijet da bismo ga upoznali, voljeli i služili mu, i tako došli u raj.” Dok nas strah Gospodnji odvraća od zla, pobožnost nam omogućuje da pravilno i sveto pristupimo Bogu kako bismo produbili i unaprijedili naš odnos s njim kroz štovanje i dobra djela.
Kako bismo razumjeli Dar pobožnosti – tj. posebnu sklonost duše kojom nas Duh Sveti čini osjetljivijima na svoje vodstvo – moramo znati što je pobožnost općenito. Nažalost, pobožnost se često krivo tumači i parodira zbog zabluda, predrasuda i stereotipa. Često miješamo pravu pobožnost s vrstom pretvarane slatkosti, s površinskim vanjskim štovanjem i lažnim emocionalizmom u crkvi. Autentična pobožnost, međutim, daleko je od svega toga. Prava pobožnost zapravo je vrlina koja upravlja našim ponašanjem u svako doba, a ne samo kada se molimo, kada slavimo i činimo druge čine odanosti Bogu u vjeri. Bit prave pobožnosti leži u iskazivanju prikladnog štovanja, poštovanja i časti onima koji to zaslužuju.
Prava pobožnost zapravo je vrlina koja upravlja našim ponašanjem u svako doba, a ne samo kada se molimo, kada slavimo i činimo druge čine odanosti Bogu u vjeri.
Kao i svi darovi Duha Svetoga, Dar pobožnosti trajno je usavršavanje ili pročišćavanje moći naše duše. Konkretno, pobožnost nas čini spremnima odgovarati na poticaje Duha Svetoga u pogledu slavljenja Boga kao našeg Oca. Sveti Toma objašnjava da se zbog toga što se Bog naziva našim Ocem, po izvrsnosti se poštovanje prema njemu naziva pobožnošću. Tako, Dar pobožnosti, čini da poštujemo Boga i služimo Bogu u duhu sinovstva. Pobožnost je dar kojim se praktično uključujemo u Sinovstvo Isusa Krista, Vječnog i Božanskog Sina Božjeg. Istovremeno, Dar pobožnosti odaje počasti svim ljudima na temelju našeg odnosa s Bogom kao njegovom djecom. Iz tog razloga sveti Toma primjećuje da Dar pobožnosti potiče svaki čin kojim osoba čini dobro svima iz poštovanja prema Bogu.
Dar Znanja
U našem svijetu postoji toliko mišljenja koliko i ljudi (ako ne i više!), a kada je riječ o pitanjima vjere, primjećujemo da čak i u Crkvi možemo čuti glasove neslaganja i zbunjenosti koji bi nas mogli udaljiti od Božje Istine. Kako možemo znati što trebamo vjerovati i kako procijeniti stvari vezane uz vjeru? Jedna milost koju nam Bog daje kako bismo mogli dati potpun i dubok pristanak (suglasnost) istini vjere jest Dar znanja. Dar znanja je savršenstvo ljudskog uma koje nas usmjerava da slijedimo impulse Duha Svetoga kada prosuđujemo ljudske ili stvorene stvari u odnosu na Boga. Kroz Dar znanja, Duh Sveti vodi naše prosudbe tako da možemo sagledati stvorene stvari – posebno ljudske misli, riječi, nagone, okolnosti i djela – u svjetlu vjere.
Dar znanja, kada je aktivan, bavi se razlikovanjem onoga što je u skladu s vjerom, a što nije. Kroz ovaj Dar, Bog nam omogućava prepoznati kada ljudska i prolazna stvar – plan, praksa, ideja – treba biti prihvaćena ili neprihvaćena, odnosno kada je u skladu s objavljenom istinom, a kada nije.
Za razliku od samog Boga, čije je znanje “čisto i jednostavno”, trenutačno i savršeno, naše ljudsko znanje ovisi o procesu razmišljanja i logičkom napretku. Prirodno nam trebaju primjeri, argumenti, dijagrami, dokazi, ilustracije, upute i mnoge druge pomoći prije nego što uopće možemo nešto znati sa sigurnošću – i, naravno, možemo napraviti pogreške. S druge strane, Bog prosuđuje istinu svih stvari jednostavnim i potpuno nepogrešivim uvidom. I šokantno, želi nam podijeliti dio te sposobnosti. Kroz Dar znanja, Duh Sveti nas blagoslivlja sposobnošću da znamo i prosuđujemo na poboljšan način koji donekle podsjeća na savršeno znanje Boga.
Kroz Dar znanja, Duh Sveti nas blagoslivlja sposobnošću da znamo i prosuđujemo na poboljšan način koji donekle podsjeća na savršeno znanje Boga.
Vjernik u kojem je aktivan Dar znanja prepoznat će, suočen s činjenicama, idejama, okolnostima ili bilo kojim stvorenim bićem, što je u skladu s istinama vjere. Ovaj Dar djeluje, dakle, kao vrsta nadnaravnog instinkta za razlikovanje autentičnog i neautentičnog u svemu što se odnosi na Boga i na naše spasenje. Dar znanja čuva svece – one koji zaista vole Boga – od pada u pogreške i zbunjenost u stvarima vjere i morala.
Naše ideje o Bogu, čak i kada su istinite, nisu iste kao Bog sam. Zato je potreban poseban Dar da bismo se nosili s njima ovdje i sada.
Kako objašnjava sveti Toma Akvinski, iako se vjera sama dotiče onoga što je božansko i vječno (to jest, Boga), sam čin vjerovanja je prolazan i stvoren događaj u umu vjernika. Naše ideje o Bogu, čak i kada su istinite, nisu iste kao Bog sam. Zato je potreban poseban Dar da bismo se nosili s njima ovdje i sada. Znanje pruža sredstvo kojim možemo uskladiti svoja uvjerenja s istinom vjere, kako bismo došli do samopouzdanja i sigurnosti u pitanjima koja se tiču praktičnih i teorijskih prosudbi vjere.