Radom čovjek mora sebi priskrbljivati svagdanji kruh, doprinositi neprestanom razvoju tehnike i znanosti, osobito stalnom, kulturnom i moralnom napretku društva u kojem živi u zajedništvu sa svojom braćom.” Ovo su prve riječi enciklike o ljudskom radu Ivana Pavla II. „Laborem exercens” iz kojih se može zaključiti koliko je rad slojevit i nužan čovjeku. U istoj se enciklici dalje govori kako je „čovjek slika Božja između ostalog po nalogu koji je primio od svog Stvoritelja da podloži, da vlada zemljom. Ispunjavajući taj nalog, čovjek, svako ljudsko biće, postaje odrazom djelovanja Stvoritelja svemira.ˮ Jednostavno nas naš svagdanji rad i zalaganje suobličuje našemu Stvoritelju, piše Janko Ćuro za portal Svjetlo riječi.

Zato je rad „temeljna dimenzija ljudskoga postojanja na Zemlji” (LE, 4). Premda Biblija na samom početku govori o radu kao o kazni za grijeh koji su počinili prvi ljudi tako što su iznevjerili i pogazili Božje povjerenje, rad je, kako nam je u temi broja sjajno objasnio profesor Spajić, istovremeno i lijek za našu ranjenost grijehom. U Novom zavjetu Isus također u mnogim prispodobama tumači Radosnu vijest slikama rada: sijač, vinogradar, pastir… Svakodnevan rad je višeznačan i ljekovit jer nas ne liječi samo od ranjenosti grijehom nego nas izgrađuje i usavršava kako bismo i sami povjereni nam svijet unaprjeđivali i činili vidljivim mjestom Božjega kraljevstva. S druge strane, ne treba trošiti riječi kako bi se opisalo što izvire iz uma i srca besposlenoga čovjeka.

Osobito je važno da na mjesnoj razini Crkva češće digne svoj glas protiv takvoga izrabljivanja radnika jer je njezina šutnja ponekad teža i od samoga jarma.

Što se tiče rada kojim čovjek sebi i svojoj obitelji priskrbljuje svagdanji kruh, od velike je važnosti za Crkvu da svakodnevno i glasno ukazuje na važnost vrednovanja i poštivanja radnika i radničkih prava. Današnji svijet neoliberalnoga kapitalizma ljudski rad najčešće svrstava i sabire u kolumni „rashodi” pa je, jeftinom radnom snagom, neprestano svodi na minimum obezvrjeđujući tako ljudsko dostojanstvo koje je iznad svake cijene. Kako se već pojedinci u Crkvi često izjašnjavaju o političkim i ideološkim pitanjima, koliko bi samo bilo važnije da se energičnije zauzimaju za prava radnika i njihovo dostojanstvo ukazujući da radnik nije objekt nego subjekt rada svim onim poslodavcima koji svoje radnike tretiraju poput stroja. Osobito je važno da na mjesnoj razini Crkva češće digne svoj glas protiv takvoga izrabljivanja radnika jer je njezina šutnja ponekad teža i od samoga jarma. Ako itko, mi bismo u Crkvi trebali znati što znači kada Isus kaže: „Vrijedan je radnik svoje plaće.” (Lk 10,7).