Apostoli nisu bili skupina od koje biste očekivali da će je Isus poslati u misiju osvajanja svijeta. U njima nije bilo ničeg nevjerojatno jedinstvenog ili spektakularnog. Dvanaestorica apostola bili su samo obični radnici. Ali ipak, Isus ih je oblikovao u okosnicu Crkve i dao im najneobičniji zamislivi zadatak: pozvati cijeli svijet, uključujući i najmoćnije carstvo ikada poznato, na pokajanje i vjeru u uskrslog Krista. Možete biti sigurni da bi se svaki obrazovani rimski građanin iz prvog stoljeća nasmijao svakom predviđanju da će u roku od tri stoljeća kršćanska vjera biti službena vjera carstva, donosi portal christianity.

U međuvremenu, sveti su se apostoli i učenici našega Spasitelja raspršili po svijetu. Mnogi se pitaju kako je umrlo 12 apostola, a Novi zavjet govori o sudbini samo dvojice apostola: Jude, koji je izdao Isusa, a zatim izašao i objesio se, i Jakova, sina Zebedejeva, kojeg je Herod pogubio oko 44. godine nove ere (Djela 12, 2).

Kako su umrli apostoli?

Izvještaja i legendi koje nisu uvijek pouzdanje ima napretek, ali sa sigurnošću se može reći da su apostoli daleko i naširoko nastupali kao navjestitelji poruke uskrslog Krista. Rana legenda kaže da su bacili kocku i podijelili svijet kako bi odredili tko će kamo ići kako bi svi mogli čuti za Isusa. Mnogo su patili zbog svoje vjere i, u većini slučajeva, susreli su se s nasilnom smrću zbog svog odvažnog svjedočenja i vjere u Krista.

Petar

Život apostola Petra zauzima značajno mjesto u kršćanskoj povijesti. Petar, izvorno nazvan Šimun, bio je skromni ribar iz Betsaide, kojeg je Krist izabrao da bude jedan od njegovih dvanaest apostola. Poznat po svojoj žarkoj vjeri i vodstvu, Petar je često bio na čelu apostola, željan slijediti i služiti Gospodinu. Njegovo putovanje s Isusom bilo je obilježeno dubokim trenucima vjere, kao kada je hodao po vodi na Isusovu zapovijed, pokazujući svoju spremnost da vjeruje i sluša Isusa.

Njegov odnos s Isusom promijenio mu je život. Unatoč njegovim ljudskim slabostima, kao što su njegova impulzivna priroda i njegovo nijekanje Krista tijekom raspeća, Petrova priča priča je o iskupljenju i milosti. Isusovo oproštenje i ponovno postavljanje Petra nakon njegova uskrsnuća pokazuju dubinu Božjeg milosrđa i snagu pokajanja. Petrovo vodstvo u ranoj crkvi, osobito njegovo hrabro naviještanje Evanđelja na Pedesetnicu, služi kao nadahnuće za evangelizaciju i duhovno vodstvo. Petrova ostavština nastavlja nadahnjivati kršćane da žive hrabro i vjerno u svom hodu s Gospodinom.

Pavao

Apostol Pavao, izvorno poznat kao Savao iz Tarza, bio je značajna osoba u ranoj kršćanskoj Crkvi i širenju kršćanstva. Rođen u Tarzu, gradu u današnjoj Turskoj, Pavao je bio dobro obrazovan farizej i rimski građanin, što mu je dalo jedinstvenu perspektivu i pristup u njegovom misionarskom radu. Njegov se život dramatično preokrenuo na putu za Damask kada je doživio duboko obraćenje. Zaslijepljen nebeskim svjetlom, Pavao je susreo uskrsloga Krista i preobrazio se iz progonitelja kršćana u odanog Isusovog sljedbenika. Ovaj ključni događaj označio je početak njegove misije širenja Evanđelja poganima, čime je postao jedan od najutjecajnijih apostola u povijesti kršćanstva.

Pavlova misionarska putovanja odvela su ga diljem Rimskog Carstva, gdje je osnovao nekoliko Crkava i napisao brojna pisma, od kojih su mnoga danas dio Novog zavjeta. Njegove poslanice, uključujući Rimljanima, Korinćanima i Galaćanima, bavile su se teološkim pitanjima, pružale smjernice za kršćanski život i poticale jedinstvo unutar rane crkve. Pavlova učenja o spasenju po vjeri u Krista, naravi Crkve kao tijela Kristova i ulozi Duha Svetoga imala su trajan utjecaj na kršćansku teologiju. Unatoč suočavanju s progonstvom, zatvaranjem i brojnim poteškoćama, Pavao je ostao ustrajan u svojoj misiji. Pavlova ostavština nastavlja nadahnjivati kršćane diljem svijeta, jer njegovi spisi i primjer vjernosti ostaju središnji u kršćanskom vjerovanju i praksi.

Obojica, i Petar i Pavao, mučeni su u Rimu oko 66. godine, tijekom progona pod carem Neronom. Pavlu je odrubljena glava, a Petar je na vlastiti zahtjev razapet naglavačke jer se nije osjećao dostojnim umrijeti na isti način kao njegov Gospodin.

Andrija

Apostol Andrija bio je brat Šimuna Petra. Rođen u Betsaidi, gradu na Galilejskom jezeru, Andrija je u početku bio ribar, radeći zajedno sa svojim bratom Petrom. Njegov život značajno se promijenio kada je susreo Ivana Krstitelja, a zatim i Isusa, kojeg je prepoznao kao Mesiju. Andrija se ističe kao prvi učenik koji je slijedio Isusa i nije gubio vrijeme da to otkriće podijeli sa svojim bratom, dovodeći tako i Petra u stado.

Tijekom svog vremena s Isusom, Andrija je prikazan kao ponizan i posvećen sljedbenik, često viđen u pozadini, ali stalno prisutan u kritičnim trenucima Isusove službe. Jedan značajan primjer njegove vjere zabilježen je u Evanđelju po Ivanu, gdje Andrija Isusu donosi dječaka s pet kruhova i dvije ribe, koje Isus zatim čudesno umnožava da nahrani pet tisuća ljudi. Vjeruje se da je nakon Isusova uskrsnuća i uzašašća Andrija krenuo na misionarska putovanja kako bi širio Evanđelje, a predaja kaže da je propovijedao u regijama poput Skitije, Grčke i Male Azije. Prema ranim kršćanskim spisima, Andrijino mučeništvo dogodilo se u Patrasu u Grčkoj, gdje je bio razapet na križu u obliku slova X, sada poznatom kao Križ svetog Andrije. Njegovo naslijeđe i dalje živi kao svetac zaštitnik nekoliko zemalja, uključujući Škotsku, Rusiju i Grčku, a njegov život nastavlja nadahnjivati kršćane da dijele svoju vjeru s drugima.

Toma

Učenik Toma, također poznat kao Blizanac, često je zapamćen po svom skepticizmu, zbog čega je dobio nadimak “Sumnjičavi Toma”. Međutim, njegova priča ima mnogo više od ovog trenutka sumnje. Toma je bio jedan od dvanaestorice apostola koje je Isus izabrao da ga slijede i šire njegova učenja. Spominje se nekoliko puta u Evanđeljima, gdje je prikazan kao predani i radoznali Kristov sljedbenik. Njegova najpoznatija sumnja dogodila se nakon Isusova uskrsnuća kada je izjavio da neće vjerovati u uskrslog Krista ako ne može vidjeti i dotaknuti Njegove rane. Ovaj trenutak skepticizma transformirao se u snažno svjedočanstvo vjere kada se Isus ukazao Tomi i pozvao ga da dotakne Njegove rane, navodeći Tomu da kaže: “Gospodin moj i Bog moj!”

Osim ove dobro poznate epizode, Tomin život nakon Isusova uskrsnuća obavijen je misterijom i legendom. Prema ranim kršćanskim tradicijama, Toma je putovao na istok kako bi širio Evanđelje, vjerojatno dopirući čak do Indije. Vjeruje se da je osnivao kršćanske zajednice i činio čuda u ime Isusovo. Njegov misionarski rad u Indiji je posebno cijenjen i čašćen je kao apostol koji je donio kršćanstvo na indijski potkontinent. Kaže se da je Toma bio mučenik zbog svoje vjere, a njegove relikvije štuju se u nekoliko crkava diljem svijeta. Unatoč ograničenim informacijama o njegovu životu, Tomin put od sumnje do vjere i dalje ima odjeka među mnogim kršćanima, podsjećajući ih na važnost propitivanja i traženja istine na vlastitim duhovnim putovanjima.

Filip

Apostol Filip često je prepoznat po svojoj ulozi u ranoj kršćanskoj crkvi. Iako se ne zna mnogo o njegovom ranom životu, vjeruje se da je Filip došao iz Betsaide, istog grada kao Petar i Andrija. Bio je jedan od prvih učenika koje je Isus pozvao, a njegov neposredni odgovor da slijedi Krista odražava njegovu otvorenost i prijemljivost za Božji poziv. Filip je u Novom zavjetu opisan kao promišljena i radoznala osoba, željna razumijevanja i dijeljenja Isusovih učenja. Jedan značajan primjer je kada poziva Natanaela (također poznatog kao Bartolomej) da upozna Isusa, govoreći: “Dođi i vidi”, pokazujući svoj entuzijazam za dijeljenje Kristove poruke.

Filipova se služba protezala izvan događaja zapisanih u Evanđeljima. Prema predaji, propovijedao je Evanđelje u raznim krajevima, uključujući Frigiju u Maloj Aziji, gdje je navodno činio čuda i mnoge obratio na kršćanstvo. Njegova predanost širenju Božje riječi ističe njegovu predanost vjeri i njegovoj ulozi misionara. Danas se apostol Filip pamti i štuje kao svetac u mnogim kršćanskim denominacijama, a njegov život nastavlja nadahnjivati vjernike na njihovim vlastitim putovanjima vjere i služenja.

Vjerojatno je imao moćnu službu u Kartagi u sjevernoj Africi i Maloj Aziji, gdje je preobratio ženu rimskog prokonzula. Kao odmazdu, prokonzul je dao uhititi Filipa i okrutno ga ubiti.

Matej

Apostol Matej, poznat i kao Levi, autor je Evanđelja u Novom zavjetu. Prije svog poziva da slijedi Isusa, Matej je radio kao poreznik u Kafarnaumu, što je zanimanje koje je židovska zajednica često prezirala zbog povezanosti s rimskom okupacijom i percipiranog nepoštenja. Život mu se dramatično promijenio kada mu je Isus prišao na poreznoj blagajni i jednostavno rekao: “Pođi za mnom.” Matejev trenutni odgovor da ostavi sve iza sebe i slijedi Isusa odražava duboku preobrazbu i spremnost da se prigrli novi život posvećen služenju Bogu.

Kao Isusov učenik, Matej je iz prve ruke svjedočio učenjima, čudima i događajima Kristove službe. Njegovo iskustvo skupljača poreza pružilo mu je vještine vođenja evidencije i pisanja, koje je kasnije iskoristio u sastavljanju svog Evanđelja. Evanđelje po Mateju poznato je po detaljnom prikazu Isusova života, učenja i ispunjenja starozavjetnih proročanstava, što ga čini vitalnom vezom između židovske i kršćanske vjere. Nakon Isusova uskrsnuća i uzašašća, Matej je nastavio širiti Evanđelje, navodno putujući propovijedati u područjima kao što su Etiopija, Perzija i Partija. Njegovo nasljeđe ostaje kroz njegovo Evanđelje, koje je i dalje temeljni tekst za kršćane diljem svijeta. Neki od najstarijih izvještaja govore da nije ubijen, dok drugi kažu da je izboden na smrt u Etiopiji.

Bartolomej

Apostol Bartolomej je također poznat kao Natanael u nekim biblijskim izvještajima. Iako Novi zavjet pruža ograničene pojedinosti o njegovu životu, Bartolomej se često poistovjećuje s Natanaelom, kojeg je Filip upoznao s Isusom i spominje se u Evanđelju po Ivanu. U ovom izvještaju Isus je opisao Natanaela kao “pravog Izraelca u kojem nema prijevare”, ističući njegovu čestitost i iskrenost. Bartolomejev početni skepticizam o tome da je Isus Mesija, zbog njegovog skromnog podrijetla iz Nazareta, pretvorio se u uvjerenje i odanost nakon njegova osobnog susreta s Kristom.

Prema kršćanskoj predaji Bartolomej je nakon Isusova uzašašća svoj život posvetio propovijedanju Evanđelja. Vjeruje se da je mnogo putovao kako bi širio Kristova učenja, a neki izvještaji sugeriraju da je otišao čak do Indije, Armenije, Etiopije i Mezopotamije. U Armeniji je posebno cijenjen zbog svojih misionarskih napora i smatra se jednim od svetaca zaštitnika zemlje. Okolnosti Bartolomejeva mučeništva nisu definitivno poznate, ali različite tradicije sugeriraju da mu je ili odrubljena glava ili je živ oderan. Njegova spremnost da podnese patnju za svoju vjeru služi kao nadahnuće kršćanima, a njegov doprinos ranoj crkvi obilježava se u njegovu svetosti.

Jakov mlađi

Jakova se često identificira na ovaj način kako bi se razlikovao od Jakova Velikog, još jednog od Isusovih apostola. Epitet “mlađi” obično se tumači kao mlađi ili manje istaknuti, a ne kao komentar o njegovoj važnosti. Jakov je bio Alfejev sin, a ponekad se u Novom zavjetu naziva Jakov, Alfejev sin kako bi se još više razlikovao od drugog Jakova. Malo se zna o njegovom ranom životu, ali kao i drugi učenici, ostavio je sve kako bi slijedio Isusa i postao odani sljedbenik i svjedok Kristove službe.

Nakon Isusova uskrsnuća i uzašašća, Jakov je postao istaknuta osoba u ranoj kršćanskoj zajednici u Jeruzalemu. Često ga se povezuje s Jakovom, koji je bio vođa jeruzalemske crkve i poznat po svojoj pobožnosti i privrženosti židovskom zakonu. Ova povezanost je dovela do neke zabune u razlikovanju dviju figura. Doprinosi Jakova mlađeg širenju kršćanstva, iako manje dokumentirani od onih nekih drugih apostola, bili su značajni u utemeljenju rane crkve. Prema predaji, podnio je mučeništvo za svoju vjeru, iako se pojedinosti o njegovoj smrti razlikuju među izvorima. Jakova mlađeg štuju kao sveca u raznim kršćanskim denominacijama, a njegov život služi kao svjedočanstvo o različitom podrijetlu i ulogama apostola u ranoj Crkvi.

Šimun

Šimun Revnitelj pomalo je zagonetna figura u Novom zavjetu, s ograničenim podacima o njegovu životu. Često ga se razlikuje od Šimuna Petra po epitetu “Zelot”, za koji se vjeruje da ukazuje na njegovu povezanost s zelotskim pokretom, židovskom političkom frakcijom koja se žestoko protivila rimskoj vladavini u Judeji. Ova pozadina sugerira da je Simon bio strastveni zagovornik židovske neovisnosti i da ga je vjerojatno karakterizirala snažna revnost za svoja vjerovanja i uvjerenja.

Nakon što ga je Isus pozvao da bude jedan od njegovih učenika, Šimun Revnitelj prihvatio je Kristova učenja i postao odani sljedbenik. Njegov prijelaz iz političkog fanatika u Isusova učenika naglašava preobražavajuću snagu Kristove poruke i različita podrijetla onih koji su bili privučeni Njemu. Nakon Isusova raspeća i uskrsnuća, Šimun je nastavio širiti Evanđelje kao dio ranokršćanskog pokreta. Prema predaji, Šimun Zelot je propovijedao u raznim regijama, uključujući Egipat, Sjevernu Afriku i Perziju, gdje se vjeruje da je mučenički umro zbog svoje vjere. Njegov život služi kao svjedočanstvo dalekosežnog utjecaja Isusove službe i predanosti Njegovih sljedbenika, bez obzira na njihovu prijašnju pripadnost.

Kako priča kaže, služio je u Perziji i ubijen je nakon što je odbio prinijeti žrtvu bogu sunca.

Matija

Matija zauzima jedinstveno mjesto među učenicima Isusa Krista, budući da je izabran da zamijeni Judu Iškariotskog nakon izdaje i kasnije smrti. Matija izvorno nije bio jedan od dvanaestorice apostola, ali je bio Isusov sljedbenik od početka Njegove službe, budući da je svjedočio svim događajima Isusova života, smrti i uskrsnuća. To ga je učinilo kvalificiranim kandidatom da zauzme Judino mjesto, jer su apostoli tražili nekoga tko bi mogao s autoritetom svjedočiti o Isusovom uskrsnuću.

Izbor Matije za apostola opisan je u Djelima apostolskim. Apostoli, predvođeni Petrom, bacili su ždrijeb kako bi odredili Božji izbor između Matije i drugog kandidata, Josipa zvanog Barsaba. Izabran je Matija, čime je broj apostola vraćen na dvanaest. Iako Novi zavjet ne pruža daljnje pojedinosti o Matijinoj službi, tradicija drži da je on propovijedao Evanđelje u raznim regijama, uključujući Kapadociju, područje Kaspijskog jezera i Etiopiju. Poput mnogih apostola,

Predaja govori da je bio poslan šalje u Siriju s Andrijom te da je na koncu bio spaljen.

Ivan

Ivan Apostol, poznat i kao Ivan Evanđelist ili Ljubljeni učenik, središnja je figura Novog zavjeta i cijele kršćanske tradicije. Bio je sin Zebedeja, ribara, a njegov brat Jakov također je bio jedan od dvanaestorice Isusovih učenika. Ivan i Jakov bili su među prvima koje je Isus pozvao da ga slijede te su bez oklijevanja ostavili oca i svoje ribarske mreže. Ivan je poznat po svom bliskom odnosu s Isusom; bio je dio unutarnjeg kruga učenika i često se prikazuje kako se oslanja na Isusova prsa na Posljednjoj večeri, simbolizirajući njegovu posebnu vezu s Gospodinom.

Ivanov doprinos kršćanskoj vjeri je dubok. Napisao je Evanđelje po Ivanu, tri poslanice (1., 2. i 3. Ivanova) i Knjigu Otkrivenja. Njegovo se evanđelje razlikuje od sinoptičkih evanđelja (Mateja, Marka i Luke) i nudi jedinstvenu teološku perspektivu Isusova života, smrti i uskrsnuća. Ivanovi spisi naglašavaju Kristovo božanstvo, važnost ljubavi i obećanje vječnog života za vjernike. Nakon Isusova uzašašća, Ivan je odigrao značajnu ulogu u ranoj kršćanskoj crkvi, posebno u Efezu, gdje je navodno živio i služio do svoje smrti.

Jedini je od apostola za kojeg se općenito smatra da je umro prirodnom smrću od starosti. Bio je crkveni vođa na području Efeza i navodno se u svom domu brinuo o Mariji, Isusovoj majci. Za vrijeme Domicijanova progona sredinom 90-ih prognan je na otok Patmos. Tamo je napisao Otkrivenje. Rana latinska tradicija kaže da je pobjegao neozlijeđen nakon što je bačen u kipuće ulje u Rimu.

Jakov Veliki

Jakov je bio jedan od dvanaestorice učenika Isusa Krista i razlikuje se od drugih osoba koje se u Novom zavjetu nazivaju Jakov po svojoj istaknutosti među učenicima. Bio je Zebedejev sin i brat Ivana, još jednog od Isusovih bliskih učenika. Jakov i Ivan bili su ribari na Galilejskom jezeru kad ih je Isus pozvao da ga slijede. Bez oklijevanja su napustili svog oca i svoja sredstva za život, pokazujući svoju predanost Kristu. Jakov je bio dio Isusovog unutarnjeg kruga, zajedno s Petrom i Ivanom, i svjedočio je ključnim događajima u Isusovoj službi, uključujući Preobraženje i agoniju u Getsemanskom vrtu.

Jakovljev život dramatično se promijenio nakon Isusova raspeća i uskrsnuća. Postao je istaknuti vođa ranokršćanske zajednice u Jeruzalemu i odigrao značajnu ulogu u širenju Evanđelja. Njegov vatreni žar i predanost Isusu zaradili su mu nadimak “Boanerges”, što znači “sinovi groma”, što je dokaz njegove strastvene prirode. Prema Djelima apostolskim, Jakov je bio prvi apostol koji je ubijen zbog svoje vjere. Oko 44. godine poslije Krista pogubljen je mačem po nalogu kralja Heroda Agripe I. Njegovo mučeništvo označilo je značajan trenutak u ranoj kršćanskoj Crkvi, pa ga se pamti i štuje kao sveca.

Utjecaj 12 apostola danas

Imena Isusovih apostola postala su najčešća imena za muškarce u zapadnom svijetu. Koliko ih samo znate s imenom Ivan, Petar, Toma, Andrija, Matija ili Filip?

Najmanje četvorica apostola bili su ribari. Može li to biti dio razloga zašto je jedan od najranijih i najistaknutijih kršćanskih simbola bila riba? Grčka riječ za ribu, ichthus, formirala je akrostih: Iesous Christos Theou Uios Soter, što znači “Isus Krist, Sin Božji, Spasitelj”. Nakon smrti apostola, vjera se nastavila širiti kao požar, iako je kršćanstvo bilo proglašeno nezakonitim sve do 4. stoljeća za vrijeme cara Konstantina.