Suvremeni čovjek jako inzistira na svojoj slobodi. Ne želi se ni za što vezati, jer svako povezivanje, vezu s nečim ili nekim nerijetko shvaća kao ograničavanje vlastite slobode te se osjeća opterećen i okovan. No, protivno takvu shvaćanju, stavljajući pred nas sliku čokota i loze, Isus nam donosi sasvim drukčiju poruku. Kao i inače, koristi se bliskim slikama iz prirode, lako razumljivim alegorijskim izričajima. Sam nam se predstavlja kao trs, Oca svoga naziva vinogradarom, a sve one koji su njegovi učenici, koji su po krštenju s njime sjedinjeni, naziva mladicama, lozama. Upravo ta slika ima temelje u Starom zavjetu, gdje je Izrael, kao izabrani Božji narod, bio uspoređivan s vinogradom, s lozom izabranom, sa sadnicom plemenitom koju je sam Bog – vinogradar zasadio. Sada pak Isus na sebe preuzima ulogu trsa. Isus je trs, a svi njegovi učenici loze.

Ono što bi nama trebalo biti jasno jest činjenica da bi neka loza uopće mogla rađati, biti plodna, da bi mogla ispunjavati svoju ulogu, donositi obilat rod, veseliti vinogradara, nužno se treba hraniti životnim sokovima upravo iz trsa. Iz njega ona crpi svoju životnu snagu. Nije teško shvatiti da Isus upravo nas potiče na promišljanje – mi smo te loze povezane s čokotom. Da bismo i mi mogli donositi rod, da bismo živjeli po istinama i dužnostima koje proizlaze iz Božjih zapovijedi, iz Evanđelja, moramo biti utjelovljeni, usađeni te duboko povezani s korijenom, samim Kristom, moramo se hraniti snagom koja jedino dolazi od njega. Hraniti se njegovim plodovima, znači blagovati s njegova stola. Sakramentalno živjeti. To su životni sokovi koji jamče uspjeh i plodnost loze.

Nije potrebno previše ilustrirati kakva je ona loza što se osuši nakon što je netko otkine od trsa. Slično tome, nije teško zamisliti lozu koja se godinama ne obrezuje, ne čisti i ne uređuje. Takva loza zasigurno ne rađa plodom grožđem, nego vinjagom, kako nas izvještava proročka riječ. Takva loza koja ne donosi roda, nije dostojna svoga imena, jedino što preostaje jest baciti je u oganj poput svake osušene grane. 

U svim tim slikama zrcali se naš odnos sa Isusom. Ako mi kao udovi njegova Tijela, tj. članovi Crkve, mladice njegova trsa, ne ostanemo povezani s njime kao trsom, kao glavom, ako se ne budemo dali obrezati, uređivati, ako zarastemo u prašumi krivih koraka i stranputica, onda će se i nama isto dogoditi. Suprotno tome, budimo sigurni da svako naše nastojanje, življenje po evanđeoskim vrednotama, svako naše primanje sakramenata nije ništa drugo doli upravo obrezivanje, uređivanje, okapanje, kako bismo rodili obilnim rodom, uvijek na radost vinogradara, našega Oca, koji se svemu tome nedvojbeno zna radovati. Zato je kršćaninov zadatak ozbiljno primiti Kristovu opomenu: ostanite u meni i ja u vama. Tko ostane u meni, taj donosi obilat rod. 

Ne zaboravimo također: loza koja je nekoć rasla na trsu i rađala, iznenada ili s vremenom može ostane bez života, postati suha. Kroz nju životni sokovi više ne struje. To je zorni prikaz i slika nekih umornih kršćana. Nekoć je sve počelo s oduševljenjem, zanosom, bujnošću života, no onda je sve naglo usahnulo. Možda su nam temelji vjere bili plitki? Zbog slabe usidrenosti u Krista, smalaksali smo i pogubili se u onome što je trebalo biti nama vlastito i po čemu smo se u svijetu mogli i trebali kao kršćani prepoznavati. Mnogo je onih koji se iz blizine s Učiteljem dadnu na posao, davanje drugima, a ipak se jednoga dana nađu istrošeni, sami, usahli, i onda se s pravom pitamo gdje je nastao problem. Možemo biti sigurni u jedno, prekinuta je duboka povezanost trsa i mladica. Možda smo potpuno davali sami sebe drugima, umjesto da smo bili ti koji su Krista i njegove darove posredovali i kanalizirali braći i sestrama. Tek kad počnemo davati plodove besplatno, svjesni da nisu naši, da nismo mi prvenstveno i jedino za to zaslužni, nego da su tek rasli po nama voljom vinogradara i životnom snagom trsa, tek onda ćemo ispuniti svoje poslanje do kraja, rađat ćemo plodovima koji ne propadaju, već su na korist i radost mnogih. Tek kad ostanemo duboko ukorijenjeni u njega, otkrit ćemo da bez njega ne možemo ništa, odnosno da s njime možemo baš sve!

Odbacimo postavke koje katkada nađu, nažalost, plodno tko među nama. Nemojmo misliti da nam Božja pomoć treba tek tamo gdje sami ne možemo, tamo gdje naše ljudske snage popuštaju. Tako onda svoj odnos s Bogom shvaćamo kao nadomjestak vlastitih nemoći i ograničenja. To nije ispravno razmišljanje. Mi bez njega zaista ne možemo učiniti ništa. Npr. mi imamo život, On pak jest život, i sve što se tiče našega života i življenja, usko se veže uz njega jer život jedino dolazi od njega. Ne ostanemo li u njega usađeni, ucijepljeni, usahnut ćemo. To je slika one loze, koja suha, usahla, tako lako gori, dok ona svježa loza, zelena, puna životnih sokova i povezanosti s čokotom, upućuje na život i rađa životom!

Na koncu, posvijestimo si  da plodovi ne pripadaju prvenstveno samoj lozi, čak ni čokotu, plodovi zapravo pripadaju vlasniku vinograda, vinogradaru. U našem alegoričnom promišljanju vinogradar je nebeski Otac, stoga proizlazi da naši plodovi zapravo pripadaju i proslavljaju nebeskog Oca. Za lozu, za nas same, ne bi trebalo biti veće radosti doli druge veseliti, naročito vinogradara kojemu sve pripada. Ostanimo u Gospodina Isusa ucijepljeni da bismo donosili plodove za život svijeta.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. mr. Drage Markovića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.