Isusovo ukazanje učenicima na putu u Emaus

Jesu li dva učenika na putu za Emaus doista bila dvojica?

Onog istog dana kad su se neki od Isusovih učenika u Jeruzalemu susreli s tajnom praznoga groba, neki od njih putuju za Emaus (nadasve problematično i diskutabilno pitanje tog mjesta u ovom eseju ostavljamo po strani). O toj epizodi čitamo u izvještaju Lukina evanđelja, u Lk 24,13-35, gdje je u Lukinoj redakciji vještim pripovjedalačkim stilom literarno razrađena i teološki protumačena ona ranokršćanska predaja jeruzalemske crkvene zajednice o ukazanju uskrsloga Isusa njegovim učenicima koja je kasnije kratko spomenuta te drukčije literarno oblikovana i u Mk 16,12-13, u naknadno umetnutom redakcijskom dodatku takozvanog duljeg kanonskog završetka Markova evanđelja (Mk 16,9-20).

Neka naša hrvatska izdanja Novog zavjeta taj evanđeoski odlomak (perikopu) Lk 24,13-35, kao dio izvještaja o Isusovim pouskrsnim ukazanjima, uvode naslovom „Ukazanje učenicima na putu za Emaus“, a druga pak „Isus se ukazuje dvojici učenika“.

Koliko je tih učenika bilo? Na to pitanje redovito bez razmišljanja odgovaramo: „Dvojica!“. Doista, upravo nam to kažu naši hrvatski prijevodi Lukina evanđelja. Tako u Lk 24,13 u prijevodu Ivana Evanđelista Šarića čitamo: „Još isti dan putovala su dvojica od njih u selo po imenu Emaus (…)“, u prijevodu Ljudevita Rupčića, odnosno Gracijana Raspudića: „Upravo u taj dan dvojica od njih išla su u selo imenom Emaus (…)“, a u prijevodu Bonaventure Dude i Jerka Fućaka: „I gle, dvojica su od njih toga istog dana putovala u selo koje se zove Emaus (…)“. Svi ti naši prijevodi izrijekom govore upravo o dvojici učenika.

Iz izoliranog izraza „δύο ἐξ αὐτῶν“ u Lk 24,13 mi nikako ne možemo znati jesu li ta „dva od njih“ možda „dvojica od njih“, „dvije od njih“ ili pak „dvoje od njih“, odnosno je li riječ o dvojici učenika (dva muškarca), dvije učenice (dvije žene) ili pak o dvoje učenika

Ipak, u grčkom izvorniku to i nije baš tako – niti jednostavno, a kamoli jednoznačno. Grčki rukopisi Lukina evanđelja donose izraz „δύο ἐξ αὐτῶν“ (transliterirano: dyo ex autōn), doslovno „dva od njih“, a upravo nam riječ „δύο“ u tom izrazu predstavlja poteškoću, prije svega za razumijevanje, a onda posljedično i za prevođenje.

Naime, grčki jezik na raspolaganju ima jedan jedinstveni oblik za kardinalni ili glavni broj dva (δύο) u sva tri gramatička roda za svaki padež u deklinaciji, bez ikakve formalne razlike u muškom, ženskom i srednjem rodu. Stoga iz izoliranog izraza „δύο ἐξ αὐτῶν“ u Lk 24,13 mi nikako ne možemo znati jesu li ta „dva od njih“ možda „dvojica od njih“, „dvije od njih“ ili pak „dvoje od njih“, odnosno je li riječ o dvojici učenika (dva muškarca), dvije učenice (dvije žene) ili pak o dvoje učenika (jednom muškarcu i jednoj ženi). Postavlja se, dakle, pitanje koju brojevnu imenicu onda upotrijebiti prilikom prevođenja Lukina evanđelja na hrvatski jezik.

U Lk 24,18 saznajemo da je ime jednome od njih bilo Kleofa, pa tako sa sigurnošću znamo da je jedan od njih ipak bio muškarac

Kasnije u toj pripovijesti, u Lk 24,18, saznajemo da je ime jednome od njih bilo Kleofa (za njega se, inače, spekulira da je mogao biti isti onaj Kleofa čija je bila jedna Marija koja je stajala pod križem, naime Marija Kleofina u Iv 19,25, a Euzebije Cezarejski navodi da je prema Hegesippu on pripadao Isusovoj obitelji), pa tako sa sigurnošću znamo da je jedan od njih ipak bio muškarac. Temeljem toga možemo eliminirati opciju „dvije od njih“ (dvije žene): ako je jedan od njih bio muškarac, onda nikako nisu mogle biti dvije žene da bi bile „dvije od njih“. Međutim, i dalje nemamo baš nikakvih saznanja o spolu onog drugog neimenovanog učenika te nikako ne možemo znati je li to bio učenik ili je pak bila učenica. Stoga i dalje ne znamo jesu li „dva od njih“ zapravo bila „dvojica od njih“ (dva muškarca, od kojih se jedan zvao Kleofa) ili „dvoje od njih“ (jedan muškarac, po imenu Kleofa, i jedna žena). Treba biti pošten i priznati da mi to ne znamo i jednostavno ne možemo znati.

Možemo li to možda odgonetnuti iz šireg literarnog konteksta odlomka? Možemo li znati koja je to skupina ljudi iz koje se onda posebno izdvajaju te dvije osobe na putu za Emaus? Ako bi se, naime, pokazalo da je ta veća skupina sastavljena isključivo od muškaraca, mogli bismo zaključiti da onda iz konteksta proizlazi da oni na putu za Emaus moraju biti muškarci te da su stoga doista „dvojica od njih“. O kojoj je, dakle, skupini riječ?

U izrazu „δύο ἐξ αὐτῶν“ u Lk 24,13 to nam kaže dio „ἐξ αὐτῶν“, „od njih“. Pokazna zamjenica koja se upotrebljava u značenju osobne zamjenice za 3. lice je u ablativnom genitivu množine („αὐτῶν“), u kojemu nema nikakvih razlika u gramatičkim rodovima, odnosno koji ima jedan jedinstveni oblik za sva tri gramatička roda, baš kao i u hrvatskom („njih“). Prema sintaktičkim pravilima, zamjenica koja zamjenjuje imenicu dolazi u onom gramatičkom rodu, broju i padežu u kojemu bi na tom mjestu inače bila imenica koju zamjenjuje. Trebamo se zato pitati što se tom zamjenicom zamjenjuje i na što se, ranije spomenuto, ona odnosi.

Redakcijskim zahvatom evanđelista se upućuju čitatelja da su ti netom spomenuti učenici na putu za Emaus zapravo iz nekog kruga nekih ranije spomenutih učenika, naime neki od onih iz prethodnog izvještaja o praznome grobu

Time dolazimo do pitanja redakcije Lukina evanđelja. U sadašnjem obliku evanđelja, odnosno u sadašnjoj kompoziciji i strukturi Lk 24 – što je tekst koji je, kao rezultat završne redakcije evanđelja, tijekom povijesti prenošenja teksta došao i do nas danas – izvještaj o praznome grobu (Lk 24,1-12) prethodi izvještaju o Isusovu ukazanju učenicima na putu za Emaus (Lk 24,13-35). Redakcijskim zahvatom evanđelista se, upravo uz pomoć izraza „δύο ἐξ αὐτῶν“ na samom početku drugog izvještaja, taj drugi izvještaj literarno povezuje s onim prvim, upućujući tako čitatelja da su ti netom spomenuti učenici na putu za Emaus koje se u Lk 24,13 narativno uvodi u priču zapravo iz nekog kruga nekih ranije spomenutih učenika, naime neki od onih iz prethodnog izvještaja o praznome grobu.

Na prvi pogled, može biti riječ ili o jedanaestorici i svima ostalima kojima su žene, po povratku s groba, sve navijestile (usp. Lk 24,9) ili o apostolima kojima su se te njihove riječi činile kao tlapnja te su im stoga odbijali vjerovati (usp. Lk 24,10-11). U grčkom tekstu, „apostoli“ je imenica muškog roda, „jedanaestorica“ je glavni ili kardinalni broj koji je određenim članom supstantiviran ili poimeničen u muškom rodu, a „ostali“ je pridjev koji je također određenim članom supstantiviran ili poimeničen u muškom rodu. Budući da je sve to muškog roda (i jedanaestorica i svi ostali i apostoli), zamjenicu u svakom slučaju – na što se god od toga ona odnosila – moramo analizirati kao 3. lice muškog roda množine i to kao ablativni genitiv. Ako je pak sigurno da je zamjenica koja se odnosi na skupinu ljudi gramatički u muškom rodu, sugerira li ta činjenica da tu skupinu čine muškarci? Ne nužno. Naprotiv, treba istražiti sâm sadržaj pojma, odnosno sadržaj onoga što te riječi označuju – osim sintakse, potrebna nam je i semantika. Na koju se, dakle, skupinu ljudi dotična zamjenica „njih“ u Lk 24,13 referira?

Na koju se skupinu ljudi dotična zamjenica „njih“ u Lk 24,13 referira? Sintaktički bi to trebali biti apostoli, no semantički je to nemoguće jer Kleofa nije bio apostol.

Sintaktički bi to trebali biti apostoli jer su u strukturi i kompoziciji poglavlja, u poretku riječi i sintagmi u rečenicama, najbliže toj spornoj zamjenici te bi se ona stoga trebala odnositi upravo na apostole iz Lk 24,10, no semantički je to nemoguće jer Kleofa nije bio apostol. Iz toga proizlazi da se ta sporna zamjenica mora odnositi na nešto spomenuto još ranije, na nešto što u tekstu stoji malo dalje, a na što nas ta zamjenica opet vraća. Riječ je o prethodnom retku, Lk 24,9, u kojemu se spominju jedanaestorica i svi ostali, pri čemu semantički to ne mogu biti niti jedanaestorica jer Kleofa nije bio jedan od jedanaestorice. Jedina mogućnost koja preostaje jest da se tom spornom zamjenicom upućuje na sve ostale – da su ovi na putu za Emaus bili iz skupine tih svih ostalih, a ne iz kruga jedanaestorice, odnosno apostolā.

Dakle, premda su i apostoli i jedanaestorica bili muškarci, pouzdano znamo da Kleofa nije bio jedan od njih jer se u evanđeljima on ne nalazi niti na jednom popisu tog uskog kruga izabranih najbližih učenika – on je mogao biti samo jedan od svih ostalih kojima su žene, vrativši se s groba, sve navijestile (usp. Lk 24,22-23), pa bi onda upravo ti svi ostali trebali biti skupina ljudi iz koje se izdvajaju oni na putu za Emaus. Treba biti pošten i priznati da ti svi ostali iz Lk 24,9, premda gramatički u muškom rodu, mogu uključivati kako muškarce tako i žene, pa nam tako čak niti širi literarni kontekst tog odlomka ne rješava dvojbe o biološkoj datosti spola drugog neimenovanog učenika. Stoga i dalje ne znamo – a ne možemo niti znati – jesu li to bila „dvojica od njih“ ili je možda bilo „dvoje od njih“. Dapače, obje mogućnosti ostaju otvorene te se ništa ne može prigovoriti niti jednoj od njih. O tome ne možemo čak niti nagađati jer nemamo dovoljno relevantnih podataka.

Istinsko razumijevanje nekog teksta ne znači samo razumjeti ono što nam on kaže, nego i razumjeti da nam nešto ne kaže, ali i da nešto ostavlja otvorenim.

U tom se primjeru odražava i jedno univerzalno načelo za rad na tekstovima, opće pravilo koje vrijedi uvijek i svuda. Biblijski tekst – kao uostalom i svaki drugi tekst, a napose drevni tekst koji je nastao u doba koje je vremenski i civilizacijski te svojim mentalitetom veoma daleko od našega – nije baš uvijek onako jasan kako bi to moderni stručnjaci i prevoditelji možda htjeli. Istinsko razumijevanje nekog teksta ne znači samo razumjeti ono što nam on kaže, nego i razumjeti da nam nešto ne kaže, ali i da nešto ostavlja otvorenim. Upravo nam to zorno pokazuje ovaj primjer.

Dobro je pogledati i kako su neki moderni prijevodi na svjetske jezike preveli grčki izraz „δύο ἐξ αὐτῶν“ te ih međusobno usporediti. To će biti zanimljivo jezičarima. Primjerice, talijanski prijevodi taj izraz imaju kao „due di loro“, francuski kao „deux d’entre“, njemački kao „zwei aus ihnen“ ili „zwei von ihnen“, a engleski kao „two of them“. Svi navedeni prijevodi, vjerni grčkom izvorniku, jednoglasno kažu „dva od njih“. Zahvaljujući ograničenim mogućnostima dotičnih jezika, niti jedan od tih prijevoda ne daje nikakvu naznaku o spolu tih osoba kao njihovoj biološkoj datosti budući da ni u tim jezicima, baš kao u grčkom, kardinalni ili glavni broj dva nema različite oblike za različite gramatičke rodove koji bi se onda koristili za označavanje osobā različitog spola.

Međutim, potpuno je drukčija situacija u latinskom jeziku koji, za razliku od grčkoga, poznaje razliku u gramatičkim rodovima za kardinalni ili glavni broj dva. Tako u latinskom prijevodu, u famoznoj Vulgati, čitamo „duo ex illis“, a upravo nam riječ „duo“, iako dobro prevedena, dodatno komplicira stvari. Naime, čini se da o (ne)razumijevanju te riječi ovise naši hrvatski prijevodi.

Baš kao i grčki „αὐτῶν“, i latinski „illis“ ipak treba analizirati kao muški rod jer je imenica na koju se odnosi i koju zamjenjuje upravo u muškom rodu: svi ostali iz Lk 24,9.

Dobro je usporediti grčki i latinski tekst. To će biti zanimljivo klasičarima. Grčkom „ἐξ αὐτῶν“ savršeno odgovara latinski „ex illis“. Prvo, prijedlozi su jednaki („ἐξ“ i „ex“). Drugo, pokazna zamjenica koja se upotrebljava u značenju osobne zamjenice za 3. lice je u grčkom izrazu u ablativnom genitivu množine („αὐτῶν“), a u latinskom u ablativu množine („illis“). Ti padeži imaju jednaku sintaktičku funkciju, no u oba slučaja – i u grčkom genitivu množine i u latinskom ablativu množine – ta zamjenica ima jedan jedinstveni oblik za sva tri gramatička roda. Baš kao i grčki „αὐτῶν“, i latinski „illis“ ipak treba analizirati kao muški rod jer je imenica na koju se odnosi i koju zamjenjuje upravo u muškom rodu: svi ostali iz Lk 24,9.

No, za razliku od grčkog jezika, latinski za kardinalni ili glavni broj dva dobro razlikuje gramatičke rodove za svaki padež u deklinaciji: nominativ muškog roda jest „duo“, a nominativ ženskog „duae“. Činjenica da latinska Vulgata donosi izraz „duo ex illis“, u kojemu je broj dva prema svojoj morfološkoj analizi nedvojbeno muškog roda, pokazuje da je izvorni spolno neodređeni grčki izraz „δύο ἐξ αὐτῶν“ – iz kojega nikako ne možemo znati je li onaj drugi neimenovani učenik biološki bio muškarac ili žena – na temelju tog latinskog prijevoda ipak mogao biti shvaćen i protumačen kao spolno određeni „dvojica od njih“: kao da su bila upravo dvojica muškaraca, odnosno kao da je i taj drugi anonimni učenik, o kojemu ne znamo baš ništa, također bio muškarac.

Dok iz grčkog izvornika nije jasno jesu li bila „dvojica od njih“ ili je bilo „dvoje od njih“ , uz posredovanje latinskog prijevoda koji dotični izraz prevodi muškim rodom naši su prevoditelji zaključili da nije bilo „dvoje od njih“, već da su bila baš „dvojica od njih“

Takvu interpretativnu tradiciju u prevođenju biblijskih tekstova, povodeći se za latinskim i oviseći o latinskom, slijede i naši hrvatski prevoditelji u svojim prijevodima Novog zavjeta. Dok iz grčkog izvornika nije jasno jesu li bila „dvojica od njih“ ili je bilo „dvoje od njih“ te je tekst tako inherentno ambivalentan ili dvosmislen, uz posredovanje latinskog prijevoda koji dotični izraz prevodi muškim rodom naši su prevoditelji zaključili da nije bilo „dvoje od njih“, već da su bila baš „dvojica od njih“, pa su svojim prijevodima tako „iskristalizirali“ grčki izvornik, uklonivši iz njega svaku u njemu sadržanu nejasnoću.

Pri takvom zaključivanju, međutim, nije prepoznata jedna karakteristika u sintaksi latinskog jezika s obzirom na konkordance riječi i skupinā riječi u rečenici. Naime, u slučajevima mješovitih skupina, sastavljenih od muškaraca i žena, na njih se referira redovito u muškom rodu budući da taj gramatički rod jasnije i bolje izražava totalitet skupine, odnosno sveukupnost njezinih članova.

Kad malo bolje razmislimo, tako je zapravo i u hrvatskom jeziku. Ako kažemo „Lucija je najbolji student fakulteta.“, onda je sasvim jasno da je ona, studentica, najbolja od svih, i od studenata i od studentica dotičnog fakulteta, te da na tom fakultetu nema nikoga tko bi bio bolji od nje, niti studenta niti studentice. Ako bismo pak rekli „Lucija je najbolja studentica fakulteta“, onda iz toga ne bi bilo jasno misli li se da je ona, studentica, najbolja samo od svih studentica fakulteta, ali da možda ipak ima neki student istoga fakulteta od kojega ona nije bolja, pa je tako ona doista najbolja od svih studentica, ali ne i od svih studenata fakulteta, ili se pak misli da je ona, studentica, apsolutno najbolja, od svih studentica i od svih studenata tog fakulteta. Analogan tome je i primjer „Mirjana je bila najbolja liječnica opće prakse u gradu.“ i „Mirjana je bila najbolji liječnik opće prakse u gradu.“. Dok se na temelju prve rečenice može opravdano tvrditi da je Mirjana nekoć doduše bila najbolja od svih liječnica, ali ne i od svih liječnika opće prakse u nekom gradu jer je među liječnicima opće prakse u tom gradu netko ipak bio bolji od nje, na temelju druge rečenice to nije moguće – u tom se slučaju zna da se misli baš na sve, i na liječnike i na liječnice, te da je Mirjana bila najbolja od svih, i od liječnika i od liječnica opće prakse u dotičnom gradu.

Muški je rod, dakle, onaj koji gramatički bolje i jasnije izriče tu sveukupnost članova neke skupine, bezobzirce na spol kao biološku činjenicu. Muški se rod zato koristi prilikom referiranja na skupinu koju čine i muškarci i žene zajedno. Primjerice, govoreći o čitavom razrednom odjeljenju škole, koje čine kako učenice tako i učenici, reći ćemo „(svi) učenici razreda“, a ne „(sve) učenice razreda“. Treba biti pošten i priznati da je takva sintaksa nekih jezika, odnosno da su takve konkordance riječi i skupinā riječi u rečenici prema gramatičkim pravilima određenih jezika.

Tako je i sa zamjenicama u latinskom jeziku. Ako recimo ja, sjedeći u parku na klupi sa svojom sestrom, negdje u daljini na nekoj drugoj stazi ugledam jednog muškarca i jednu ženu u šetnji, svojoj sestri na latinskom mogu reći samo „Video hos.“, u prijevodu „Vidim njih.“, pri čemu je u latinskom zamjenica „njih“, taj „hos“, zapravo u muškom rodu. U latinskom je jeziku jedino to sintaktički točno – upotrijebiti zamjenicu muškog roda za skupinu koju čine muškarac i žena.

U latinskom jeziku izraz „duo ex illis“ posve legitimno može označavati kako dva muškarca, „dvojicu od njih“, tako i jednog muškarca i jednu ženu, „dvoje od njih“.

Prema tome, iako latinska Vulgata izvorni grčki izraz „δύο ἐξ αὐτῶν“ – iz kojega nikako ne možemo znati je li onaj drugi neimenovani učenik bio muškarac ili žena te jesu li onda doista bila „dvojica od njih“ ili je možda bilo „dvoje od njih“ – prevodi u muškom rodu kao „duo ex illis“, to ne znači nužno da Vulgata razumijeva i interpretira taj izraz kao da je i taj drugi neimenovani učenik zapravo bio muškarac i kao da su bila upravo „dvojica od njih“. Takav zaključak nikako ne možemo izvući iz teksta Vulgate.

U latinskom jeziku izraz „duo ex illis“ posve legitimno može označavati kako dva muškarca, „dvojicu od njih“, tako i jednog muškarca i jednu ženu, „dvoje od njih“. Primjerice, neki latinski tekstovi pravne naravi izraz „duo ex illis“ kasnije specificiraju kao „unus ex illis“, „jedan od njih“, i „una ex illis“, „jedna od njih“, što dokazuje da u latinskom jeziku izraz „duo ex illis“ u tom konkretnom slučaju znači upravo „dvoje od njih“, a da inače može značiti kako „dvojica od njih“ tako i „dvoje od njih“.

Iz toga proizlazi da je latinski prijevod Lukina evanđelja uistinu vjeran grčkom izvorniku. Vulgata nije, u nekakvoj želji za „kristalizacijom“ teksta, neopravdano eliminirala jednu od dvije jednako legitimne opcije koje nam biblijski tekst ostavlja otvorenima.

Tako su to „iskristalizirali“ tek naši prevoditelji kada su Novi zavjet prevodili na hrvatski. Oviseći o latinskom i povodeći se za latinskim – u kojemu se, čini se, slijepo držalo morfološke analize broja i zamjenice u muškom rodu, dok konkordance riječi i skupinā riječi prema sintaktičkim pravilima latinskog jezika nažalost nisu bile prepoznate – iz činjenice muškog roda „duo ex illis“ zaključili su da se radi upravo o „dvojici od njih“, a ne o „dvoje od njih“. Time su u biblijski tekst unijeli svoju vlastitu interpretaciju, odnosno svoje vlastite ideje kao nešto čega u tom tekstu jednostavno nema, tražeći u njemu samo ono što su željeli naći i videći u njemu samo ono što su željeli vidjeti.

Od dvije potpuno opravdane i jednako vjerojatne mogućnosti razumijevanja biblijskog teksta koje nam sâm taj tekst ostavlja otvorenima, neopravdano je isključena jedna od njih

Uzimajući u obzir sve gore navedeno i argumentima potkrijepljeno, moramo zaključiti da u takvom hrvatskom prijevodu onda nipošto nije riječ o kristalizaciji, nego dapače o zamagljivanju Božje riječi. Od dvije potpuno opravdane i jednako vjerojatne mogućnosti razumijevanja biblijskog teksta koje nam sâm taj tekst ostavlja otvorenima, neopravdano je isključena jedna od njih te je sve svedeno na drugu koju nam se pruža kao da bi upravo ona bila jedna i jedina. Radi se, dakle, o neopravdanoj redukciji svih mogućnosti na samo jednu od njih te o neopravdanoj apsolutizaciji te jedne mogućnosti kao da ništa drugo osim nje niti ne postoji.

Zašto je sve to za nas danas važno? Zašto nam je uopće važan taj drugi neimenovani učenik i činjenica da iz grčkog izvornika (kao i latinskog prijevoda te mnogih drugih prijevoda na druge jezike) jednostavno ne možemo znati je li to bio muškarac ili je to pak bila žena?

Ta nas pitanja dovode i do pitanja o samoj funkciji predmetnog izraza u literarnom kontekstu odlomka Lk 24,13-35. Koji je uopće smisao toga? Zašto piše upravo to što piše upravo tako kako piše? Što je time evanđelist zapravo želio postići?

U tom drugom učeniku na putu za Emaus, naime, svaki slušatelj/čitatelj evanđelja treba samoga sebe prepoznati i tako ući u samu radnju koju nam evanđelist u tom izvještaju zaista maestralno pripovijeda

Svakako je posrijedi ograničenost grčkog jezika kojim je evanđelje izvorno napisano. Evanđelist, pišući na grčkom, na raspolaganju nije imao brojevne imenice kojima mi u hrvatskom jeziku iskazujemo broj ljudi, a koje u obzir uzimaju i njihov spol kao biološku datost (dvojica, dvije, dvoje), pa stoga nikako nije mogao biti onako precizan i jasan kao što bismo mi htjeli da je on to tada bio, a niti kao što to mi, pišući na hrvatskom, danas možemo biti. Unatoč tome, i takvo jezično ograničenje nedvojbeno služi teološkoj poruci koju nam sveti pisac nastoji prenijeti.

U tom drugom učeniku na putu za Emaus, naime, svaki slušatelj/čitatelj evanđelja treba samoga sebe prepoznati i tako ući u samu radnju koju nam evanđelist u tom izvještaju zaista maestralno pripovijeda. Taj učenik tako u Lukinu evanđelju ima narativnu i retoričku funkciju sličnu onoj – točnije, jednoj od mnogih – koju u Ivanovu evanđelju vrši svima nam poznati ljubljeni učenik, učenik kojega je Isus osobito ljubio.

Zbog svoje važnosti, tajanstvena figura ljubljenog učenika u Ivanovu evanđelju zaslužuje zaseban egzegetski rad koji bi se posvetio isključivo toj tematici i problematici. Ipak, u ovom je kontekstu potrebno ukratko istaknuti da je u Ivanovu evanđelju ljubljeni učenik prikazan kao vjerni i pouzdani svjedok i očevidac, kao onaj koji je uživao posebno Isusovo povjerenje i naklonost te s njime imao prisan odnos, kao onaj koji je bio ne samo od početka prisutan nego dapače povlašteni dionik ključnih događaja ispripovijedanih u evanđelju, pa čak i kao njegov implicitni autor, autoritet koji svojim istinitim svjedočanstvom vjere kao jamstvom kojeg pruža stoji iza samoga evanđelja.

Njegova je uloga u Ivanovu evanđelju višeslojna, izuzetno kompleksna, a za potrebe ovoga rada treba naglasiti samo jedan njezin aspekt. Naime, taj učenik nikada i nigdje u Ivanovu evanđelju nije imenovan, evanđelist kroz čitavo evanđelje njegov identitet štoviše uporno skriva te tako on uvijek ostaje u anonimnosti, no predstavljen je kao drugi ili ljubljeni učenik, kao učenik kojega je Isus osobito ljubio. Takvo predstavljanje te misteriozne figure čiji identitet ostaje obavijen velom tajne od presudne je važnosti za nas danas. Nitko se od nas ne može prepoznati u njemu kao autoru evanđelja jer svatko od nas dobro zna da nitko od nas nije napisao evanđelje. Međutim, svatko bi se od nas itekako trebao prepoznati u njemu kao ljubljenom učeniku, u učeniku kojega je Isus ljubio, budući da je svatko od nas od Boga ljubljeni učenik, učenik kojega Gospodin ljubi. To je jedan od nekoliko razloga zbog kojih mu se tako vješto skriva identitet i čuva njegova anonimnost – kako bi se na simboličkoj razini svatko od nas u njemu kao slici idealnog kršćanina i idealne kršćanske vjere lakše mogao prepoznati i s njime poistovjetiti. Takva retorička tehnika poziva slušatelja/čitatelja da pozorno prati naraciju evanđelja, prepoznajući sebe u tom učeniku kojim evanđelist želi pokazati kakav bi to Isusov učenik trebao biti, zamišljajući sebe kao prisutnog očevica i vjernog svjedoka, kao onoga koji pruža vlastito svjedočanstvo vjere, kao dionika tih događanja o kojima se izvješćuje i pripovijeda, kako bi na taj način i sâm postao dio te radnje, točno onako kako nam je taj drugi učenik, ljubljeni učenik, učenik kojega je Isus osobito ljubio, u Ivanovu evanđelju i prikazan.

Vraćajući se Lukinu evanđelju i izvještaju o učenicima na putu za Emaus, na temelju izloženog promišljanja o ljubljenom učeniku u Ivanovu evanđelju iz te jedne specifične perspektive, možemo bolje razumjeti čitavu problematiku bitne nejasnoće izraza „δύο ἐξ αὐτῶν“, odnosno prijepornog pitanja jesu li to doista bila „dvojica od njih“ ili možda pak „dvoje od njih“. Dok kod ljubljenog učenika u Ivanovu evanđelju znamo barem njegov spol, kod onog drugog učenika uz Kleofu u Lukinu evanđelju ne znamo čak ni to, a jednostavno ne možemo niti znati.

Ukoliko nam evanđelist, zahvaljujući ograničenjima grčkog jezika kojim piše, uskraćuje čak i taj podatak, a o njemu na temelju šireg literarnog konteksta tog izvještaja ne možemo niti nagađati, utoliko je slušateljima i čitateljima još lakše, i to daleko lakše, prepoznati se u tom drugom anonimnom učeniku i s njime se poistovjetiti. To zapravo i jest retorička funkcija tog izraza u kontekstu cijele te pripovijesti – učinkovito nas uvući u tekst i u samu radnju kako bismo na kraju i mi osobno bili postupno dovedeni do prepoznavanja Krista uskrsloga koji je s nama na našem životnom putu, s nama u Svetom pismu i s nama u euharistiji Crkve.

Ovaj egzegetski rad nije toliko znanstvena kritika postojećim hrvatskim prijevodima koliko iskreni poziv na dublje poniranje u biblijski tekst te otkrivanje bogatstva Božje riječi

Kao što je već istaknuto, taj je drugi učenik na putu za Emaus mogao biti kako muškarac tako i žena, o čemu mi ne znamo i ne možemo baš ništa znati jer biblijski tekst to pitanje ostavlja otvorenim. Na taj se način svatko od nas, bezobzirce na svoj spol kao biološku datost, veoma lako može prepoznati u tom učeniku ili u toj učenici na putu za Emaus kao svjedoku Krista uskrsloga te tako poistovjećen može učinkovito biti uvučen i u samu radnju koju nam evanđelist u tom izvještaju tako vješto pripovijeda. O čemu je pak u tom izvještaju riječ, odnosno koji je njegov literarni smisao te njegova teološka poruka i značenje? To je tema za jedan zaseban članak koji bi se posvetio egzegezi čitave perikope Lk 24,13-35.

Nažalost, smislenu nejasnoću tog izraza, a time i funkciju odlomka, upropastili su naši hrvatski prijevodi protumačivši drugog učenika isključivo u smislu muškarca, pa stoga nedvosmisleno govore jedino o dvojici učenika, dakle o dva muškarca, čime se ipak udaljuju od grčkog izvornika koji to s razlogom ostavlja otvorenim. Budući da nam od dvije potpuno legitimne i jednako vjerojatne mogućnosti pružaju samo jednu te posve neopravdano eliminiraju onu drugu, treba reći da u tom slučaju to nije nikakva kristalizacija, već osiromašenje bogatstva Božje riječi u dubini i punini njezinog značenja.

Ipak, ovaj egzegetski rad nije toliko znanstvena kritika postojećim hrvatskim prijevodima koliko iskreni poziv na dublje poniranje u biblijski tekst te otkrivanje bogatstva Božje riječi, makar to bilo i preko određenih itekako smislenih nejasnoća koje pronalazimo u tekstu, a koje nipošto nisu njegovo osiromašenje, već naprotiv njegovo bogatstvo, naime njegova dubina i punina. Tada Sveto pismo uistinu može postati, biti i ostati duša svete teologije te duša života Crkve, onako kako je to želio Drugi vatikanski koncil.

Marko Taborsky / Foto: Kustodija Svete zemlje

Marko Taborsky, magistar teologije i vjernik laik Zagrebačke nadbiskupije. Rodom je iz Požege, gdje je pohađao Katoličku klasičnu gimnaziju. Filozofiju i teologiju studirao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu i Grazu. Od 2019. godine boravi u Svetoj zemlji, studira biblijske znanosti i arheologiju na franjevačkom Fakultetu biblijskih znanosti i arheologije te se dodatno usavršava u asiriologiji na dominikanskoj Francuskoj biblijskoj i arheološkoj školi u Jeruzalemu. Bavi se arheološkim terenskim radom, a djeluje i kao stručni pratitelj hodočasnikā u Svetoj zemlji. Za portal Hrvatske katoličke mreže piše od 2022. godine.