Zahvaljujući Josipovim darovima i razboritoj prosudbi, Izrael je uživao posebnu naklonost u Egiptu, a oni su se “namnožili i postali toliko brojni da su zemlju napunili” (Izl 1,7), piše Daniel Fitzpatrick s katoličkog portala Catholic Exchange.

Ispravna sloboda Izraela nije bila sloboda od ropstva, već sloboda bogoslužja.

U Egiptu se u ono vrijeme pojavio novi kralj. Taj čovjek nije znao ništa o Josipu i tlačio je Izraelce, tjerajući ih da mukotrpno grade koristeći ciglu i žbuku, ali Bog je čuo vapaj svoga naroda. Kada je Bog poslao Mojsija kao oruđe za izbavljenje Izraela iz ropstva u Egiptu, Mojsije nije tražio od faraona samo da pusti narod. Radije je tražio da se Izraelu dopusti bogoslužje i slavljenje Boga. Taj je zahtjev postavio “pozornicu” za dramu srca koja će se odigravati između Gospodina i Njegovog naroda sve do naših dana:

Poslije toga odu Mojsije i Aron pa reknu faraonu: “Ovako veli Jahve, Bog Izraelov: `Pusti narod moj da ode i u moju čast slavi svetkovinu. “Tko je taj Jahve da ga ja poslušam”, odvrati faraon, “i pustim Izraelce? Ja toga Jahvu ne znam niti ću pustiti Izraelce. “Bog Hebreja objavio nam se”, rekoše. “Zato nas pusti da odemo tri dana hoda u pustinju i prinesemo žrtvu Jahvi, Bogu svome, da se na nas ne obori pomorom ili mačem. Nato im odvrati egipatski kralj: “Mojsije i Arone, zašto odvraćate svijet od njegovih dužnosti? Idite na svoj posao. (Izl 5,1–4)

Izrael je napredovao u Egiptu. Izrasli su iz plemena u golemu skupinu koja će postati nacija. Ipak, Bog ih nije htio izbaviti zbog neke veličine s njihove strane. Niti je Božji projekt bio jednostavno osloboditi ljude za njihove vlastite težnje. Oni su umjesto toga bili ljudi koje je Bog pozvao da budu njegovi, ljudi koji su, od vremena Abrahama, postavljali oltare i prinosili žrtve Bogu, ljudi kroz koje će cijeli svijet biti pozvan natrag u svoju izvornu slavu kao prostor u kojem se odaje štovanje Bogu Stvoritelju. Ispravna sloboda Izraela nije bila sloboda od ropstva, već sloboda bogoslužja.

Faraon nije poznavao Gospodina. A u Mojsijevom zahtjevu da se Izraelu dopusti bogoslužje, faraon je vidio samo odobravanje lijenosti. U njegovim očima, želja za štovanjem ovog bezimenog Boga mogla je biti samo pokušaj bijega od rada. I tako je udvostručio rad ljudi, naredivši da ispune istu količinu cigala, ali bez slame za rad. Izraelski nadzornici bili su pretučeni i žalili su se faraonu. Kad je odbio popustiti, ljudi su se žalili Mojsiju, ljuti što ih je on, svojom porukom od Boga, učinio mrskim faraonu. I Mojsije je također zavapio Bogu, moleći se za olakšanje naroda.

Tako je temeljni izbor postavljen pred Izrael, onaj koji će biti stavljen u središte pažnje prilikom uspostavljanja saveza na Sinaju: hoće li služiti faraonu ili će služiti Bogu? Bi li ustrajali u oblikovanju opeka – šesterostranih građevnih blokova koji bi otvrdnuli na suncu kao što je otvrdnulo faraonovo srce u svjetlu Božje volje – ili bi sami s vremenom postali živi hram Gospodnji?

Drama ovog izbora može se činiti dalekom onima od nas koji živimo u zapadnom svijetu posljednjih dana. Zamišljamo da nismo nikome dužni, potpuno otvoreni luksuznim mogućnostima modernog postojanja. Malo sumnjamo da smo i sami postali faraoni, vršeći mudru tiraniju nad vlastitim srcima dok postajemo sve manje slobodni da štujemo Boga.