"Svećenici, redovnici i redovnice su definitivno nesavršena bića puna slabosti, ali nikada nitko i ništa neće promijeniti činjenicu da su, unatoč svemu tome, cijeli svoj život stavili sa strane kako bi se po njihovim riječima, osmjesima, djelima i projektima širila slava Božja i spašavale duše. Ako smatramo da postoji nešto što ne rade dobro, treba im to u ljubavi reći, konstruktivno", poručuje fra Ivan Marija Lotar na društvenim mrežama na Nedjelju Dobrog Pastira.
[GDJE JE PASTIR DOBRI, A OVČICE?]
Četvrta vazmena nedjelja, zvana „Nedjelja Dobrog Pastira“, slavi se kao Dan svećeničkih i redovničkih zvanja. Preporuča se to istaknuti u homiliji i u zazivima sveopće molitve. Pa istaknimo to i u ovonedjeljnom Uvodniku.
Ne znam koliko smo i jesmo li uopće svjesni što se događa na polju odnosa vjernik laik-svećenik? Prepoznajemo li mi to ili smatramo da je to što se događa normalno? „News flash“ ili „pogodite“ – ne, nije normalno. Ne ulazeći koja „agenda“ ili ideologija stoji iza sustavnoga remećenja mira i podrške između ove dvije skupine ljudi, ističem da iza toga remećenja stoji Vuk, Neprijatelj, Sotona – u kojem god obliku se prikazivao. Većina vjernika u crkvu ide jer doista tako želi: želite se ispovijedati, čuti „dobru“ propovijed (osobno, pojma nemam što bi to bilo i tko je taj koji postavlja parametre za „dobrotu“ propovijedi; to nije ništa drugo doli subjektivan, osobni dojam), primiti svetu pričest i Bogu predati sav svoj život, nešto tražiti, moliti i – naravno: zahvaliti mu na svemu. Neke od ovih radnji vi doista možete bez svećenika, ali najvažnije (pričest i ispovijed) ne možete.
Imam dojam da se pojedini vjernici ponašaju poprilično nonšalantno kada su nova duhovna zvanja u pitanju: ne mole za zvanja, a kada se (ne daj Bože) rodi zvanje u njihova sina jedinca ili kćeri jedinice ili koji god po redu bili, češće nastaje shizma-raskol u obitelji, nego što nastaje radost. Češće nastaje „Pa de, razmisli još malo.“ (iako „dijete“ ima 25 godina); „Ma najbolje ti završi fakultet, za svaki slučaj, nikad se ne zna…“ Što se ne zna? Gdje su vjera i povjerenje u Gospodina? Ostala doma u podrumu, ako i tamo.
Mi svećenici i redovnici se ne ležemo iz jajeta koje raste na Mjesecu. Mi se odgajamo u obitelji i donosimo životnu odluku nesebično služiti drugima. Zašto mu, kada se vaše dijete zaruči, ne kažete: „Pa de, hajde ti malo probaj još s kojom/kojim, pa da budeš siguran?“ Zato što to samo nenormalan čovjek može reći. Razmišljamo li da bismo, kao što naše tinejdžere pitamo imaju li simatiju, jednako tako trebali pitati razmišljaju li o duhovnom pozivu; normalizirati tu retoriku? Ja sam, hvala Bogu, imao roditelje koji su me od srca podržali, premda nisu puno toga razumjeli. Ali sam se susreo s više od 50 % slučajeva svojih kolega koji su se borili s nekom vrstom odbijanja duhovnog poziva od strane roditelja i bližnjih, što je za katoličku državu apsolutna sramota, ništa manje.
Ne znam razmišljate li o tome kako izgleda jedan svećenikov/redovnički dan? Kako i s kime ga provodi? O čemu razmišlja? Što osjeća? Kako se nosi s vlastitim slabostima i čežnjama? Pada li mu teško – s vremena na vrijeme – nedostatak njegove obitelji iz koje je potekao ili vlastite koje se odrekao? Je li usamljen? Kako se nosi s neuspjesima? Nije ovo lamentacija, ali o nekim bi stvarima trebalo razmisliti prije nego otvorimo usta na (prečesto apsolutno neutemeljenu i destruktivnu) kritiku negdje unutar četiri zida.
Pastir bez ovaca gubi najvrjednije: smisao, a ovca bez pastira gubi život. Hvala vam svima koji u svojim molitvama, riječima i djelima potpore, nalazite mjesta i za nas.
Svećenici, redovnici i redovnice su definitivno nesavršena bića puna slabosti, ali nikada nitko i ništa neće promijeniti činjenicu da su, unatoč svemu tome, cijeli svoj život stavili sa strane kako bi se po njihovim riječima, osmjesima, djelima i projektima širila slava Božja i spašavale duše. Ako smatramo da postoji nešto što ne rade dobro, treba im to u ljubavi reći, konstruktivno. Možemo jedni drugima tražiti mane i nedostatke, a možemo se jedni drugima staviti na raspolaganje, pokazati razumijevanje, ljudskost, toplinu, molitvenu podršku i blizinu. Na to nas podsjeća današnja nedjelja. Pastir bez ovaca gubi najvrjednije: smisao, a ovca bez pastira gubi život. Hvala vam svima koji u svojim molitvama, riječima i djelima potpore, nalazite mjesta i za nas.