Vlč. Branimir istaknuo je važnost duhovne inteligencije. “Da bismo otkrili što je to duhovna inteligencija, u emisijama do sada najprije sam morao govoriti o interpersonalnoj inteligenciji. Ona se, kako smo vidjeli, dijeli na četiri osnovne sposobnosti. To su:  sposobnost da vodimo i upravljamo, sposobnost da uspostavljamo i održavamo prijateljstva, sposobnost da rješavamo sukobe kao  vještinu socijalne analize. To je sposobnost da razumiješ bližnje, kako rade, što ih motivira u njihovom pozivu, što misle, osjećaju, u što vjeruju, kako surađivati s njima. Uspješni trgovci, političari, nastavnici, vjerski vođe posjeduju tu sposobnost jer znaju čitati neverbalne znakove”.

Kršćanstvo nije religija nego osoba, osoba Isusa Krista, koji nas upoznaje s Ocem. Zato nisu bitni darovi, djela, nego odnos. Iz tog odnosa može proizaći autentično dobro djelo, koje je onda postaje rezultat, a prestaje biti svrha.

Bit interpersonalne inteligencije uključuje vještinu da se na pravi način prepoznaju raspoloženja, temperamenti, motivacije i želje drugih ljudi i da se na njih odgovori. “Takve su osobe empatične, znaju razumjeti druge”, naglasio je vlč. Budinski te poručio kako je preteča duhovne inteligencije Isus Krist. Kako bi to što zornije prikazao, tumačio je ulomak iz Ivanovog evanđelja, tj. susret Isusa i Samarijanke.

Stvoritelj svemira – umoran?!

“Je li moguće da je Stvoritelj svemira bio umoran od puta te je sjedio na izvoru? Jest. I to daje ohrabrenje danas svima nama jer je Isus bio od krvi i mesa, kao i mi danas. Umarao se, imao je kušnje, no, živio je onako kako bismo mi trebali danas živjeti. Mi znamo da je šesta ura bila podne. Zašto je bio umorniji od učenikâ koji su otišli u grad kupiti hrane, ne znamo. Ali je bitna činjenica da je bio umoran. Imao je sve osobine čovjeka. U tom trenutku došla je Samaritanka kako bi zahvatila vode. Isus joj je rekao neka mu dadne piti. Kakva je to komunikacija, tko je ta žena koja je prevalila nekoliko kilometara kako bi u podne došla na izvor? Očito je da je imala burnu prošlost i očito nije bila idealan slušač pošto se morala skrivati od pogleda osude drugih žena, koje su ranije dolazile po vodu. Nije bila idealna publika, nije bila član roditeljskog vijeća niti član nekog savjeta u tom gradu. Zašto? Jer je imala čudnu prošlost”, objasnio je.

Voditelj emisije istaknuo je kako je ona bila persona non grata, tj. nepoželjna jer je imala za sobom pet propalih brakova, a živjela je i sa šestim muškarcem izvanbračno, te se sklanjala od ljudi. Krist započinje razgovor s njom i kaže joj: Daj mi da piti. “Kako to da Stvoritelj može ovisiti o nekom prolazniku da mu dadne gutljaj vode? Naime, ako pažljivo čitate evanđelja, onda ćete primijetiti kako Isus niti jedno od čudesa koja je učinio, a bilo ih je mnogo, nije učinio zbog svoga interesa, u svoju korist, radi sebe. Zašto je onda rekao: Daj mi piti. Zamolio je Samaritanku da mu dadne vode radi nje, ne radi sebe”.

Je li moguće da je Stvoritelj svemira bio umoran od puta te je sjedio na izvoru? Jest. I to daje ohrabrenje danas svima nama jer je Isus bio od krvi i mesa, kao i mi danas.

Želeći slušateljima našeg radija što jasnije obrazložiti ovu situaciju, objasnio je vlastito iskustvo: “Kao svećenik, nekoliko sam puta iskoristio tu ‘caku’ kod upoznavanja ili u nekom ozbiljnom duhovnom razgovoru. To mi je bio kao neki Joker. Kada nisam mogao doprijeti do neke osobe, a vidio sam da joj treba pomoć i znao kako joj pomoći, a istovremeno primijetio da mi se ne otvara, da je pre golem zid između nas, zatražio sam od nje neku uslugu. Baš mi je kao u tom trenutku trebalo pomoći nešto odnijeti ili urediti oko oglasne ploče. Čak sam znao dopustiti da osoba nešto kupi za mene ili Župu kako bi se osjetila korisnom. Tek nakon toga počeo se stvarati krug povjerenja oko nas, jer je ta osoba osjetila da je potrebna nekome, da vrijedi; a naročito ovdje kad je u pitanju Isus i Samarijanka, čije je dostojanstvo bilo oduzeto od strane muškaraca koji su ju promatrali kao objekt. Isus joj vraća to dostojanstvo, svrhu, vraća ju samoj sebi.”

Bit prave religioznosti je povezivanje sa Stvoriteljem, a mi ga poznajemo kao Spasitelja.

U nastavku emisije nastavio je tumačiti evanđeoski odlomak. “Što Hebreji imaju s nama samaritancima? Pita se žena. Krist to ignorira (Iv 4, 10) te nam time daje do znanja kako se ovdje radi o središtu cijelog teksta. Žena je očito imala žeđ za različitim stvarima. Nije bila zadovoljna s prvim mužem, niti s drugim, trećim, četvrtim niti petim. Niti sa šestim, s kojim jest. Nije bila zadovoljna sa smještajem, kao i mi danas. Imamo stalno neke težnje koje ne možemo ispuniti (povezati s govorom o idolima). Stalno žudimo za novim, boljim. Marketing danas profitira kao nikada dosad u povijesti čovječanstva jer nam neprestano nudi nove želje koje uvijek u nama izazivaju tu žudnju. Zašto nikada nisi zadovoljna?. U ovom tekstu se zapravo govori o idolatriji jedne žene, o idolatriji čovjeka.

Voda živa

Međutim, Isus daje vodu živu od koje se ne žedni jer tko pije vodu živu dohvatio je smisao svog života. Krist se zapravo pojavljuje u trenutku kada je kulminirao najveći problem u povijesti religije. “Izabrani narod je na tron stavio pravednost koja se stječe mišićima i snažnom kralješnicom. Djela, djela, i samo djela. Sam zaslužuješ Božju naklonost i krčiš put do raja. Pravednost se plaća službama u hramu. Naime, oni su mjerili dobra djela koja su činili i smatrali da na taj način dobivaju Božju naklonost. Sve je bilo po principu uradi sam, budi sâm svoj majstor. Što imaš jače mišiće, što više možeš izdržati u boli i patnji te više učiniti na ljestvici patnje, to si bliže Bogu.”

“Bit prave religioznosti je povezivanje sa Stvoriteljem, a mi ga poznajemo kao Spasitelja”, podsjetio je vlč. Budinski. “Zato naša vjera nadilazi religiju i postaje odnos. Kršćanstvo nije religija nego osoba, osoba Isusa Krista, koji nas upoznaje s Ocem. Zato nisu bitni darovi, djela, nego odnos. Iz tog odnosa može proizaći autentično dobro djelo, koje je onda postaje rezultat, a prestaje biti svrha.”

Što je još vlč. Budinski rekao tumačeći ovaj odlomak možete poslušati ovdje: