Ne možemo si priuštiti posao koji neće uroditi stostrukim plodom. Ali stostruki plod je plod milosti, svetosti i sjedinjenja duše s Bogom. Ovo je cijela ekonomija našeg životnog truda. Muka svakodnevnog rada nije beznadna. Može postati lijek za pokvarenu ljudsku prirodu. Uz pomoć muke, možemo se boriti protiv pokvarenosti koju je u nama donio i izvorni grijeh i naši vlastiti grijesi, piše  kardinal Stefan Wyszynski s portala Catholic Exchange.

Svaki grijeh otežava rad uma i volje; uništava nešto od njihove učinkovitosti. U svakom radu vidimo crte te borbe: pokušavamo pobijediti sami sebe, nasilno djelovati na sebe i na svoju sporost, nedostatak volje, bezvoljnost i slabost. Čovjek se, kada je radom prisiljen raskinuti sa sebičnošću, oslobađa mana i posljedica grijeha i priprema teren za vrline.

Rad treba oplemeniti radnika

Iz ovoga zaključujemo da rad može oplemeniti: sam po sebi ne može poniziti čovjeka. Samo loše organiziran rad, ili nepravda u načinu na koji je reguliran – porazan teret rada koji nadilazi ljudsku izdržljivost – može poniziti čovjeka. Tada se rađa pobuna svijeta rada, pobuna radnika i društvena pobuna protiv degradacije čovjeka u radu.

Bog neprestano ispravlja svoje djelo u nama, želeći na njemu utisnuti svoj lik, svjetlo svoga lica.

Kako reče Pio XI., ovo je pravedna pobuna, da čovjek ne izađe ogrubljen i vulgariziran iz radionice u kojoj se oplemenjuje mrtva materija. Ovdje je očito zlouporaba koja vapi u nebo za osvetom, jer ruši Božji plan spasenja u odnosu na rad. Ako se, međutim, poštuje pravedna mjera, onda svaki rad može i treba oplemeniti.

U svakom otporu koji susrećemo u radu, prepoznajemo čovjekov otpor Bogu. Napor kojim čovjek djeluje na materiju i oplemenjuje je je kao Božji napor kada djeluje na čovjeka da ga oplemeni. Bog neprestano ispravlja svoje djelo u nama, želeći na njemu utisnuti svoj lik, svjetlo svoga lica. Slično čovjek ostavlja svoj trag na objektu svog rada. Iz rada prepoznajemo majstora. Međutim, u ovom čovjekovom djelovanju na materiju, nailazimo na otpor materije, koji je kao otpor čovjeka prema Bogu.

Muka svakodnevnog rada nije beznadna. Može postati lijek za pokvarenu ljudsku prirodu, a uz pomoć muke, možemo se boriti protiv pokvarenosti koju je u nama donio i izvorni grijeh i naši vlastiti grijesi.

Materija ipak na kraju popušta ljudskom umu i volji, a to predanje treba potaknuti predanje čovjeka Bogu. Kao što se glina predaje lončaru, tako se čovjek predaje Bogu; kao što najtvrđa stijena popušta kiparu koji joj zadaje dobre, bolne udarce, ali je ipak oplemenjuje, dajući joj ljepotu oblika – pečat svog genija – tako i čovjek, koliko god ga je Bog kušao, jednom kada mu je popustio, izlazi iz svake kušnje sličniji slici Božjoj.

Čovjek se, kada je radom prisiljen raskinuti sa sebičnošću, oslobađa mana i posljedica grijeha i priprema teren za vrline.

Svjedoci smo borbe sa kamenom u kamenolomima, s kamenim tlom, s golim vrletima. Vidimo nalet pustinje koja preplavljuje ljudska naselja čim se zanemari navodnjavanje. Bijesna poplava ruga se ljudskim preprekama. Sve to vapi u čovjeku: “Neću služiti” (Jr 2,20). A ipak služi.

Kad čovjek počne služiti Bogu, kad se i sam uplaši zastrašujuće slike propasti koju je u duši izazvala pobuna, počinje mrziti ovu pustoš. U ruševinama stvaranja čovjek vidi sliku pustoši stvorene u duši koja se pobunila. Danas, kada bombardirani gradovi leže u ruševinama, očito je da je to djelo mržnje, a ne vrline i rada. Čovjek dolazi k sebi. “Ustat ću i otići ocu svojemu” (Luka 15,18). Evo još jednog motiva koji bi nas trebao potaknuti da radom oplemenimo svoju dušu.