Kako biste ocijenili slobodu medija danas u Hrvatskoj, odnosno omogućuju li pravo javnosti na kvalitetno informiranje?

Rekla bih da danas u Hrvatskoj ima jako puno medija i jako puno informacija, ali pitanje je koliko su ti mediji zapravo slobodni?! Svjesni smo i sami da su veliki pritisci i na kolege novinare i na medije u cjelini. Ti su pritisci od onih vlasničkih do političkih. I mediji, naravno, u potrazi za zaradom i za što većim brojem klikova, ako se radi o elektroničkim medijima, često krše i ona profesionalna i etička načela pa se onda može staviti upitnik pod pitanje jesu li stvarno informacije koje dobivamo putem medija prošle sve one kriterije vjerodostojnosti koje naša novinarska profesija od nas traži.

Može li zaposleni novinar slobodno izražavati svoje stavove ili je, u strahu od poslodavca, ipak sklon autocenzuri?

Slobodan rad nas novinara i svih naših kolega je ideal kojemu težimo. Naravno da smo svi koji radimo, ili koji smo radili u medijima, ograničeni i zahtjevima vlasnika i zahtjevima svoje čitateljske publike, pa autocenzura, nažalost, još uvijek postoji kod velikog broja novinara. Svi znamo kako bismo trebali pisati a često su, iz različitih interesa vlasnika, političkih i različitih frustracija, straha od gubitka posla, novinari pod utjecajem autocenzure.

Kako prevladati dominaciju društvenih mreža koje su postale poligon za širenje lažnih vijesti i koje uzimaju primat nad takozvanim tradicionalnim medijima?

Društvene mreže, mogli bismo reći, s jedne strane otvaraju mogućnost svima da se informiraju i da informacije jako brzo kolaju. S druge strane, velik su izazov zato što se putem njih šire lažne informacije, poluinformacije, koje se onda umnažaju i postaju viralne, a koje onda ugrožavaju i dostojanstvo ljudi i razvijaju stereotipe. Društvene će mreže biti onoliko kvalitetne koliko je kvalitetna naša komunikacija. Zato se treba zalagati da način osobne komunikacije, licem u lice i sva pravila koja u tome vrijede da se poštuje drugoga, trebalo bi prenijeti i na društvene mreže. No naravno, društvene mreže omogućuju ne samo da se šire medijske informacije nego i informacije u kojima svatko može objaviti svoj sadržaj. Tu se onda generira i govor mržnje i sve ono što je velik izazov i za etiku u komuniciranju, o čemu govore i katolički dokumenti o komunikaciji za novinare i novinarstvo općenito.

Zašto danas  svatko može biti novinar? Bi li trebalo uvesti kriterij prema kojem bi se ta profesija zaštitila od onih koji medije zloupotrebljavaju za manipulacije, odnosno za bilo kakvu vrstu negativnog aktivizma?

Rekla bih da je upravo to jedan oblik manipulacije, ako hoćete i neslobode medija, promoviranje toga da bi svatko mogao biti novinar, odnosno da svatko tko zna nešto napisati ili fotografirati može biti novinar ili fotoreporter. Naravno da novinarska profesija ima svoje zakonitosti i da bi tu profesiju trebalo jasno definirati. Postoje novinarski fakulteti, fakulteti komunikologije na kojima se onda uče pravila profesije.

Jer novinarstvo zapravo jest profesija koju treba naučiti, koja ima svoje zakonitosti, svoja pravila, svoje etičke principe i svatko može biti suradnik medija, pišući neki komentar ili objavljujući neki sadržaj na društvenoj mreži. Ali ako nešto objavimo ili napišemo, nismo već samim time postali novinar. I upravo smatram da bi trebalo, kao što to postoji u susjednim državama, jasno definirati tko može biti novinar i na taj način zaštititi novinarsku profesiju. Za to se i Hrvatsko društvo katoličkih novinara, zajedno s drugim kolegama, zalagalo i još uvijek zalaže.

Ima li Katolička Crkva dovoljan broj medija i može li biti zadovoljna zastupljenošću u medijima?

Rekla bih da Crkva ima dovoljan broj medija, premda se uvijek može govoriti o tome da bi ih trebalo biti više. Ako gledamo kao medije od župnih listića, većina župa ima neki oblik komunikacije u tiskanom ili u elektroničkom obliku, tu su i različiti mjesečnici, radijske postaje i tako dalje, smatram da je medija dovoljno. No pitanje je koliko je Crkva angažirana u tim vlastitim medijima, koliko su ti mediji zapravo poznati i dostupni članovima Crkve, odnosno pojedine župe, biskupije, koliko ih čitaju i koliko su dostupni onima koji su se možda udaljili od Crkve, a ipak ih neke crkvene i vjerske informacije zanimaju. Naravno, ne govorim ovdje o Hrvatskoj katoličkoj mreži ili Katoličkom radiju ili Informativnoj katoličkoj agenciji, koji su dostupni svima. Ali većina tiskanih medija na koje su još uvijek vjernici najviše usmjereni, mogu se kupiti isključivo u crkvama i crkvenim prostorima, dakle na neki način smo još uvijek ostali u sakristiji, kao i prije.

Smatram da bi Crkva trebala više ulagati, kad kažem Crkva, onda više mislim  na hijerarhiju i na naše ustanove koje se bave obrazovanjem svećeničkih i redovničkih kandidata, u obrazovanje za medije, kako to traže i crkveni dokumenti i više usmjeriti svoje snage na pastoral medija.

To ponovno dokumenti traže, kako bi se i crkveni djelatnici ali i vjernici laici koji su novinari, ili ih zanimaju mediji, mogli više uključiti i osuvremeniti te medije, ali da bi se onda i katolici mogli više uključivati i znali bolje uključiti u društvene medije i tako onda i poboljšati komunikaciju Crkve i svijeta medija.

Mediji u velikoj mjeri utječu na percepciju javnosti. Jeste li zadovoljni otvorenošću Crkve u Hrvatskoj i shvaćanjem važnosti blagovremenog i točnog komuniciranja?

Rekla bih da je Crkva posljednjih godina jako puno učinila upravo na toj otvorenosti prema javnosti. Naravno još uvijek ima prostora za napredovanje, ali ako gledamo stanje danas, većina naših biskupija i nadbiskupija ima tiskovne urede, surađuje s različitim medijima i otvorena je za suradnju. Još uvijek ima prostora za napredovanje i to posebice u ovome što ste rekli, a to je da se otvori bržem informiranju, da se proučava krizno komuniciranje, da nismo oni koji stalno odgovaramo na neka pitanja nego da upravo s područja i crkvenog socijalnog nauka, ali i područja ostaloga crkvenog nauka, postavljamo pitanja, otvaramo pitanja, otvaramo teme.

Zato što su i teme koje pogađaju hrvatske građane, kao što su neradna nedjelja, pitanje mirovinske reforme, područja na kojima Crkva također ima što reći s područja svojega crkvenog socijalnog nauka. Mislim da prostora još uvijek ima za napredovanje, a upravo je to mjesto vjernika laika koji onda poznaju stanje u svijetu ali i nauk Crkve i zakonitosti medija.

Postoji li razlika između katoličkog i bilo kojeg drugog svjetovnog novinara?

U profesionalnosti ne bi smjelo biti razlike između katoličkog i svjetovnog novinara i zato sam sklona tome, kako je to i Papinsko vijeće za sredstva društvene komunikacije često isticalo, da se govori više o novinarima katolicima a ne o katoličkim novinarima.

Novinari katolici će biti vrsni u svojem zanatu, poštovat će sve zakonitosti profesije, ali svakoj temi pristupat će upravo s načela evanđeoskoga nauka, odnosno katoličkog nauka koji štiti svaku osobu u njezinom ljudskom dostojanstvu, koji se zalaže za istinitost, transparentnost i zajedništvo.

Ako se vratimo na crkvene dokumente, onda je zadaća medija promicati i poticati zajedništvo i napredak među ljudima, a novinari trebaju biti oni koji su u službi istine i zaštite dostojanstva svake ljudske osobe. I to je onda još jedan, ako se smijem tako izraziti, dodatni plus ili zadatak za katoličke novinare ili novinare katolike kojega onda moramo biti svjesni.

Postoje različiti crkveni dokumenti koji jasno ističu koje su to dužnosti katolika koji su komunikatori u medijima – zalaganje za opće dobro, za napredak, za povezivanje ljudi, za dijalog.

To je ono što još dodatno čini novinare katolike zauzetije i u tom svom angažmanu i u medijskom djelovanju.

Vaša poruka za kraj!

Rekla bih da je ideal slobode medija nešto čemu svi trebamo težiti.Upravo mi novinari koji smo u katoličkim medijima možemo dati tome svoj prinos kroz istinito i istinoljubivo izvještavanje, pisanje, pomicanje granica u korist onih koji su obespravljeni i kroz zaštitu ljudskoga dostojanstva, kao što to traže i crkveni dokumenti od nas.

Od ideala slobodnog izvještavanja slobode medija koji će biti u korist napretka i zajedništva ne smijemo odustati. Naravno, ne smijemo odustati niti od onoga što crkveni dokumenti od nas traže, a to je medijska pismenost odnosno obrazovanje za medije, da budemo svjesni da za onaj sadržaj koji je u medijima objavljen i za medije općenito nisu odgovorni samo oni koji ih produciraju, odnosno stvaraju nego, kao što to crkveni dokumenti kažu, i svi mi koji smo korisnici medija. Crkva bi trebala, kako je to rekao papa Benedikt XVI., biti avangarda odgoja za medije, za pravilno korištenje medija, a onda, ako to ostvarimo od naših župa i katoličkih škola i sveučilišta, tada mislim da će se i percepcija medija promijeniti i da će se učiniti važan korak i prema slobodi izvještavanja i slobodi medija.