Svi su oni živjeli u prvim desetljećima nakon nastanka kršćanstva. Istina, nama kršćanima ti zapisi nisu odveć važni i dosta se rijetko i zadržavamo na njima jer malo tko se danas usudi javno kazati da Isus nije ni postojao. Previše je materijalnih dokaza koji to pobijaju, a neki od njih dolaze iz nekršćanskih spisa, piše Katolički tjednik.

Židovske starine

Prva pisana povijesna svjedočanstva o Isusu i događajima oko njega iz tog nekršćanskog kruga donosi židovski farizej koji je zadivljen rimskom kulturom i vojnom moći postao romanofil te je nastojao Rimljanima približiti Židove, njihovu povijest i njihova vjerovanja. Postao je rimskim građaninom i posvetio se pisanju. Riječ je o Josipu Flaviju (pravog imena Josef ben Matatias) koji je živio od oko 37. do oko 100. godine. U svojim spisima spominje niz osoba iz Novog zavjeta uključujući Isusa, Ivana Krstitelja i Isusova „brata“ Jakova.

Najpoznatiji je njegov tekst Testimonium flavianum, a nalazi se u Flavijanovim Židovskim starinama. Ondje se kaže: „Negdje u to vrijeme bio je Isus, mudar čovjek, ako ga uopće valja nazivati čovjekom. Bio je tvorac čudesnih djela, učitelj ljudi koji rado prihvaćaju istinu te je privukao uza se mnoge Židove i mnoge Grke. On je bio Krist. I kad ga je Pilat, nakon što su ga ugledni ljudi među nama prijavili, kaznio križem, nije nestalo onih koji su ga od početka ljubili. On im se ukazao trećega dana ponovno živ budući da su već božanski proroci bili navijestili ove i tisuće drugih čudesa vezanih uza nj. Još i danas nije nestalo plemena onih koji se po njemu nazivaju kršćanima.“

Ovaj je odlomak, međutim, donekle kontroverzan. Dok znanstvenici prihvaćaju da je Josip Flavije spomenuo Isusa, sumnjaju da je kršćanski pisac izmijenio odlomak kako bi Isusa prikazao u pozitivnu svjetlu. Možda bi se kao autentičan tekst trebao prihvatiti onaj koji je došao u arapskoj inačici, sadrži iste informacije, ali ne i kršćansku točku gledišta.

U svome djelu Židovske starine Josip Flavije neizravno govori o Isusu i kad spominje nezakonito kamenovanje apostola Jakova, tadašnjeg predvodnika jeruzalemske kršćanske zajednice: „Hanan … sazva Sanedrin (Veliko vijeće) te onamo predvede brata Isusa zvanog Krista, imenom Jakova, optuživši ga da je prekršio Zakon i osudivši ga na kamenovanje.“

Josip Flavije i njegovo djelo Židovske starine najstariji su nekršćanski izvor koji svjedoči o postojanju povijesnoga Isusa.

Anali

Znanstvenici redovito ukazuju i na djelo rimskog povjesničara Tacita, Publije Kornelije, (56. – 120.) kao potvrdu da se Isusovo raspeće zaista dogodilo. Tacit je bio rimski povjesničar i političar. Autor je nekoliko povijesnih djela od kojih su najvažnija Povijesti i Anali. Pišući u svojim Analima, on bilježi Isusovu smrt po odluci Poncija Pilata.

Kad govori o požaru koji je 64. zahvatio Rim, Tacit piše: „Slijedom toga, kako bi zatomio govorkanje (da je on sam zapalio Rim), Neron je okrivio i podvrgnuo teškim kaznama one koje je narod, ne podnoseći ih zbog njihove različitosti, nazivao kršćanima. Izvor je toga imena bio Krist kojega je pod carem Tiberijem na mučenje osudio jedan od naših prokuratora Poncije Pilat.

To zlo praznovjerja bilo je na čas obuzdano. Ponovno je buknulo, ne samo u Judeji, izvoru tog zla, već čak i u Rimu gdje sve odvratno i sramotno sa svih strana svijeta nalazi svoje središte i postaje popularno. Zbog toga su prvo uhićeni svi koji su priznali krivnju; potom je prema prikupljenim dokazima osuđeno golemo mnoštvo – ne toliko za zločin paljenja grada, koliko iz mržnje protiv njih.“

Pisma Trajanu, Život dvanaestorice careva…

Spisi rimskog guvernera u Maloj Aziji Plinija Mlađeg, Cecilije Sekundo Gaj, (61. ili 62. – oko 113.) potvrđuju da su rani kršćani štovali Isusa kao boga. U jednom od tih pisama on se obraća caru Trajanu tražeći naputke kako se odnositi prema kršćanima u Bitiniji i Pontu. U zbirci je sačuvan i Trajanov odgovor. Iz ove prepiske vidljivo je da su postojali sudski procesi protiv kršćana, ali ni Plinije Mlađi ni Trajan nisu bili skloni općem progonu kršćana. Pisma Trajanu koja je Plinije Mlađi slao caru za službovanja u Bitiniji važan su dokument o životu u toj pokrajini i povijesti ranoga kršćanstva.

„Oni (kršćani) su imali običaj sastajati se određenog dana prije svitanja, kada su pjesmama i himnima pjevali Kristu, kao bogu, i obvezali se svečanom prisegom da neće činiti nikakva zla djela; da nikada neće počiniti nikakvu prijevaru, krađu ili preljub; da nikada neće krivotvoriti svoju riječ, niti pronevjeriti povjerenje. Nakon toga je bio njihov običaj da se raziđu, a zatim ponovno okupe kako bi sudjelovali na zajedničkoj gozbi gdje su se objedovale sasvim obične i svakodnevne vrste hrane.“

Svetonije, Gaj Trankvil, (oko 70. do oko 140. godine) bio je rimski pisac, biograf te tajnik cara Hadrijana. Oko 120. u svome djelu Život dvanaestorice careva dvaput spominje kršćane. Potvrda povijesnog Isusa važan je tekst koga nalazimo u dijelu koji govori o caru Klaudiju: „Izgnao je iz Rima Židove koji su po Krestovu poticanju bili uzrokom nereda.“ Krista naziva Krestom jer su se u to vrijeme grčke riječi za „dobar“ i „pomazanik“ – „mesija“ izgovarale jednako.

Isus iz Nazareta, Peregrinova smrt

Brojna djela klasičnog židovskog rabinskog pisma (osobito Babilonski Talmud) sadrže reference na Isusa. Sažimajući ove aluzije u svojoj knjizi Isus iz Nazareta, povjesničar Joseph Klausner piše:

„Postoje neke pouzdane teorije o tome da se zvao Yeshua (Yeshu) iz Nazareta; da je prakticirao čarobnjaštvo (to jest da je činio čuda, kao što je bilo uobičajeno u ono vrijeme) i opsjenarstvo te zaveo Izraela na krivi put; da je ismijavao riječi mudrih i raspravljao o Svetom pismu na istoj razini kao i farizeji; da je imao pet učenika; da je rekao da nije došao ukinuti Zakon, niti mu što dodati; da je uoči Pashe (koja je padala u subotu) obješen na drvo (razapet) kao lažni autoritet i zavodnik i da su njegovi učenici liječili bolesti u njegovo ime.“

Poganski pisac Lucijan iz Samosate bio je asirski retoričar i veoma cijenjen satirički pisac koji je pisao na grčkom jeziku. Iako je ismijavao kršćane, prihvatio je da je Isus stvarno postojao.

„Kršćani, znate, obožavaju jednog čovjeka sve do dana današnjeg – uglednu osobu koja je uvela njihove nove obrede i zbog toga je razapeta… Vidite, ova zavedena stvorenja počinju s općim uvjerenjem da su besmrtni za sva vremena, što objašnjava njihov prijezir prema smrti i neopiranje smrti. Njihov izvorni zakonodavac utisnuo im je da su svi braća od trenutka kada su se obratili. Niječu bogove Grčke i štuju razapeta mudraca te žive po njegovim zakonima. U to u potpunosti vjeruju. Podjednako preziru sva svjetovna dobra smatrajući ih samo zajedničkim vlasništvom“, napisao je Lucijan u pismu Peregrinova smrt.

Istinita riječ

Grčki filozof Celso, latinski Celsus, iz 2. stoljeća, u svojim raspravama protiv kršćanstva također je potvrdio da je Isus postojao. Autor je nesačuvana protukršćanskog spisa Istinita riječ (oko 180.) koga pobija Origen u apologiji Protiv Celza. Celzov negativan stav prema kršćanstvu izvire iz stava prosječnoga rimskoga građanina, slično kao i u Tacita, Svetonija i Plinija. Drugi su izvor takva stava židovski spisi koje je čitao i proučavao i koji su još više otrovali njegov stav prema kršćanima.

Prema Celzovu pisanju, Isus se rodio u siromašnoj radničkoj obitelji židovskoga sela. Majka mu je bila Marija, a otac Pantera. Zbog siromaštva je morao poći na rad u Egipat gdje je naučio i magijske vještine. Nakon toga se vratio u Palestinu i objavio sebe kao Boga, Sina Božjega i Mesiju. Celzo bez ikakve sumnje Isusa smatra povijesnom osobom i stoga mu se u svojim citatima, napadima i hulama obraća izravno kao čovjeku koji je tu nedavno živio. Celzo nam također potvrđuje da je Isus bio ubijen. On piše da je Isus dopustio da bude uhvaćen, odveden pred sud, ponižavan, ismijavan, bičevan od vojnika i na kraju osuđen na sramotnu smrt na križu.

Kroz sve ove navode vidljivo je da povijesna svjedočanstva ne dovode u pitanje postojanje povijesnoga Isusa… Tu svakako moramo dodati i brojne arheološke nalaze koji potvrđuju činjenice iznesene u evanđeljima, odnosno Novom zavjetu. Pojedini autori navode da su nekršćanski pisci o Isusu pisali više nego što su pisali o, primjerice, drugom rimskom caru Tiberiju! A najzanimljivije je to da ti izvori u mnogim detaljima potvrđuju sadržaj Novog zavjeta!