I kroz današnja čitanja nameće se tematika puta i povijesnog hoda za Bogom i prema Božjim naputcima. Cijeli bi se Stari zavjet jednom riječju mogao označiti kao “Knjiga Saveza”, knjiga hoda Boga sa svojim stvorenjem. A biblijski je rječnik kad govori o nečijem ponašanju uvijek konkretan, zbiljski, uzet iz života, rabi slike puta i putovanja, donosi Radio Mir Međugorje.

Božji zakon ne zove se put Gospodnji samo s razloga “što je to Božja zapovijed, ili jer taj put vodi k Bogu, nego na daleko dubljoj razini: To je put koji sam Bog slijedi, to je u najizvornijem smislu riječi Božji put, način na koji Bog djeluje i postupa… Zakon je istinski i pravi put za čovjeka jer je to Božji put” (kard. Lyonnet).

Sve što Bog zapovijeda vjerni je i točni prijepis u prostoru i vremenu nutarnjeg božanskog života. I Božja riječ želi da se svatko od nas sljubi sa značajkama i načinom ponašanja našega Boga, njegovom ljubavlju, milosrđem, praštanjem.

Povijest Staroga zavjeta je gotovo bismo rekli promašeni pokušaj Boga da jedan narod vodi prema svome planu ali ujedno i svjedočanstvo o nesposobnosti naroda da ide Božjim putem. Ali je ta povijest istodobno i veličajno svjedočanstvo o Božjoj vjernosti nevjernom narodu, vjernosti koja ga obvezuje na nevjerojatne zahvate.

Ta veza vjernosti nikad nije prekinuta. Uvijek postoji mogućnost novog početka jer putovi Gospodnji nisu jednom zauvijek zapisani kao mrtvo slovo u ljudska slova. I nakon svih povijesnih golgota i poraza Bog daje obećanje novog početka, novog Saveza. O tome zbori Jeremija tako zorno, ali tomu je svjedočanstvo i povijest nakon asirskih, babilonskih, egipatskih, makedonskih i rimskih razaranja. I taj se Savez konačno uzbiljuje i postaje vidljiv u Isusu Kristu. “Filipe, tko vidi mene, vidi Oca.” Isus je put do Oca, prozor u nebo, odraz i odbljesak, otisak Božjeg lica i bića.

Danas je problem kao i u ono doba: Htjeli bismo vidjeti Isusa! Tako su govorili Grci, pogani Filipu. Gdje ga danas vidjeti? I gdje je on danas zamjetljiv? Postoji li zemljovid ili portret koji nam veli: „To je on! Takav je on bio!“ I zašto toliko prijepora oko Torinskog platna? Što bi nam mogla nova donijeti genska i genetska analiza Isusove krvi na tome platnu? Koliko bismo više mogli doznati o Isusu, što već povijest ne zna? I je li smisao svega znanja o Isusu skupljanje dodatnih znanstvenih provjerenih informacija ili nešto drugo?

Što bi nam nova donio genetski code o Isusu? Je li moguće obuhvatiti Isusa znanstvenim instrumentarijem? Prema svjedočanstvu evanđelista ni sve knjige na svemu svijetu ne mogu obuhvatiti ono što je Isus učinio. Taj lik na razmeđu i razvođu svjetova i epoha, cijele ljudske povijesti.

Kako i gdje vidjeti Isusa? Jedini način danas jest: Dijeliti njegovu sudbinu, i kao Crkva, a poglavito kao pojedinac. Dijeliti njegove osjećaje, postupati kao on. Biti poziv i izazov svijetu kao on. Sve što je učio, naučavao, činio, bijaše za ljude, za konkretna čovjeka, ali s bitnom razlikom u odnosu na druge dobrotvore i humaniste: Njegovo zalaganje za čovjeka bijaše zov, poziv na vjeru, obraćenje, poziv na čovjekov zaokret prema Bogu. Njega je prožimala i prožarivala ljubav za Boga i čovjeka.

Ono što bi trebalo današnjeg vjernika prožimati jest: Žar, žudnja i čežnja za Bogom. Zvuk stvara glazbu. Jednako i naš način govora i života stvara u ljudima osjećaj, je li nam stalo ili nije stalo do onih riječi koje izgovaramo. Milijuni se propovijedi izrekne nedjeljama s naših oltara, a ne vidimo da je svijet imalo bolji ili bliži Isusu Kristu. Nedostaje žar Duha, iskustveno znanje koje se ne može izreći, ali se dade osjetiti. Kršćanstvo (= Isus Krist) se ne širi ni novinskim oglasima, ni pozivima na velike crkvene proslave, niti hodočašćenjima, ni televizijskim rasprama o Bogu i istinama vjere, nego jedino u osobnom prihvatu Isusova programa. “Gdje sam ja, ondje će biti i moj sluga”. “Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ”. “Ako pšenično zrno ne padne i ne umre, ostaje samo…”

Lako je lomiti koplja nad drugima osuđujući ih da su ovakvi ili onakvi, da ne daju nikakvo svjedočanstvo svoje vjere. Lako je reći za sebe: „Ta mi smo katolici, pravovjerni, imamo Crkvu, sakramente, sigurna sredstva spasenja“. Ali, je li baš tako jednostavno s nama? Tko je bliži Isusu: Juda ili Petar? Juda je barem rekao da poznaje Isusa. Onima koji su ga tražili, prokazao ga je poljupcem. A Petar je zanijekao da ga uopće poznaje… Juda je rekao: To je onaj pravi, uhvatite ga. Ili onaj stotnik pod križem, odnosno razbojnik na križu: Oni su se u zadnji čas pokajali. Prepoznali su u Isusu Sina Božjega.

I danas je svijet prepun onih koji traže Isusa. A gdje su oni koji će ga pokazati? I reći: „Čujte, ovo je pravi, ovdje je Isus!“ Gdje su danas oni koji se ne skrivaju sa svojim znanjem ili svojom vjerom iz gorućeg grma?

Kako će oni, koji te traže, Isuse, doznati gdje si i kako te pronaći, ako im nitko ne kaže, ne pokaže put do tebe? „Ovo je onaj pravi koga tražite, njega se držite, njega sačuvajte!” Njega ne puštajte, on ima život. Juda ga je odao riječima i poljupcem, pokazao tko je on. I mi imamo tisuće načina pokazati svijetu tko je, gdje je i kakav je Isus Krist. To je naša misija u svijetu.

Isusovo držanje uzmimo kao svoj uzor. Poslušnost Ocu, poslušnost svojoj zadaći i darivanje čovjeku. Poslušnost onomu što Bog od nas traži. Bog traži od nas da služimo svomu bratu.

To su i danas dvije strane kršćanskog života. Čovjek je sa svih strana ugrožen, smrt mu prijeti. Potrebno se okrenuti životu, stati na stranu života, na stranu Isusa Krista. Tako ćemo postati i bit ćemo životvorci, mirotvorci, ujedinitelji svih ljudi.

Onomu tko traži Sunce, nije dovoljna mala svjetiljka, onome tko traži Izvor, nije dovoljna jedna kap, onome tko traži Sve nije dovoljno nešto malo, onomu tko traži Učitelja, nije dovoljan priučeni učenik ili šegrt. Na nama je odlučiti se i birati između tih mogućnosti. Vidimo kamo nas i u što odvedoše nečiji samozvani šegrti ili naučnici, loši vođe i zavodnici. “Gospodine, pokaži nam svima sebe i svoj put…”