Na devetu srijedu Velike devetnice 13. ožujka u Nacionalnom svetištu svetog Josipa u Karlovcu misu je predvodio vicepostulator za kauze beatifikacije i kanonizacije Zagrebačke nadbiskupije i pročelnik Tiskovnog ureda Zagrebačke nadbiskupije mr. sc. Tomislav Hačko, a vjeru u Boga posvjedočila je Elena Mrkonja, slijepa studentica hrvatskog jezika i književnosti.
Misu su koncelebrirali vlč. Stjepan Mostečak, župnik Župe sv. Mihovila iz Sračinca, vlč. Tomislav Karavidović, župnik Župe sv. Mateja u Garčinu, vlč. Robert Zubović, župnik Župe Rođenja BDM u Malom Lošinju, vlč. Lovro Zaplatić, župnik Župe sv. Ivana Krstitelja iz Rečice, vlč. Dominik Cestar, župni vikar župe sv. Jakoba iz Preloga, vlč. Antun Kolić, župnik Župe Sveta Tri Kralja iz Banije, vlč. Ivan Vugrinčić, umirovljeni svećenik Varaždinske biskupije i mons. Antun Sente ml., rektor Josipova svetišta. Pjevanje i sviranje predvodili su članovi župnog zbora iz Rečice.
U propovijedi mr. Hačko rekao je kako se nalaze na izmaku dana kad se u povečerju božanskog časoslova moli „O, Stvoritelju, čuj nam glas!“ „Često se u ovom Nacionalnom svetištu čula upravo ta molitva, taj vapaj o Stvoritelju ‘Čuj nam glas, sveti Josipe usliši me, sveti Josipe molim te pomozi mi, čuj mi glas, čuj moju molitvu’… Naravno, ne bez razloga. Veliki sveti Josip zna i može pomoći… Ali, pod jednim uvjetom: ‘Najprije učinite što vam rekne!’ A on vam govori što i Isus, koga je on othranio: Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravdu njegovu, a sve ostalo će vam se dodati!’“, rekao je mr. sc. Hačko.
„Dok slušamo večeras ovaj lijepi zvuk tamburica osvijestim si kako mi je uvijek zanimljivo promatrati glazbenike koji sviraju žičani instrument kako se međusobno usklađuju, kako napinju svoje žice da ljepše zvuče i da se međusobno usklade. Mogli bismo na taj način usporediti i svoj život koji je jedno neprestano i trajno usklađivanje s Božjom melodijom. Kad nam nešto ne štima, osjetimo da nas savjest progoni, da nešto ne činimo dobro, da nešto ne govorimo dobro ili ne mislimo, primjećujemo, da treba malo žice zategnuti, tada izvesti probu po kojoj vidimo da je uredu. Eto na sličan način možemo uskladili svoju volju s Božjom voljom, kako bi naš život baš kao i život svetoga Josipa odzvanjao prekrasnom melodijom koja godi ne samo našim ušima već i ušima naših bližnjih, a još više godi onom Božjem uhu koje nas neprestano sluša, na nas pazi i bdije nad nama i nad našom molitvom“, kazao je mr. Hačko.
„I Josip i Marija mogli su izabrati nekog i nešto drugo, ali izabrali su Gospodina, izabrali su njegovu volju. Je li ju bilo lako izvršiti i je li ju bilo uvijek lako poslušati? Vjerojatno ne. Jesu li se bojali? Vjerojatno jesu. Jer puno puta nas Božja volja odvede na neki put koji čovjek ne očekuje. Puno puta se tom Božjem glasu i opiremo pa čovjek traži i neki drugi put, a onda čovjek vidi da mu je Bog ipak namijenio dobar put, jer Gospodin, što nam i kaže Sveto pismo, neće da itko od nas propadne nego da se obrati i da živi, odnosno da ide njegovim putem“, protumačio je mr. Hačko.
„Promatrajući kip Isusa i Josipa ovdje u svetištu mogli bismo reći da Josip vodi Isusa, ali zapravo Isus vodi svetoga Josipa i tu se krije sva tajna vršenja Božje volje – držati Božju volju za ruku i puštati da me taj mali Isus vodi do sebe do svojega kraljevstva“, istaknuo je mr. Hačko te citirao kardinala Franju Kuharić koji je upravo u ovom svetištu jednom kazao: „U svakoj katoličkoj obitelji trebao bi biti na počasnom mjestu stana križ. Raspeti Isus je najsvetija škola ljubavi. Uz raspelo trebala bi biti slika Majke Božje i slika svetog Josipa. Tako bi se znakovito u našim obiteljima uprisutnila sveta nazaretska obitelj i kao zaštita i kao uzor požrtvovnosti, ljubavi, vjernosti i mira. U takvoj klimi mogu rasti djeca u punoj kršćanskoj vrijednosti.“
Neka sveti Josip uvede u naše domove Isusa i Mariju. Tako će biti blagoslovljena Crkva i domovina! Molimo da tako bude, zaključio je mr. Hačko.
Svjedočanstvo slijepe studentice Elene Mrkonje
Pri kraju misnog slavlja vjeru i pouzdanje u Boga posvjedočila je slijepa Elena Mrkonja prvostupnica hrvatskog jezika i književnosti.
Elena stanuje manje od kilometar od Josipova svetišta. Puno joj znači to što u svojoj župi može na Brailleovom pismu čitati Božju riječ za vrijeme misnog slavlja.
„Priznajem da sam dragog Boga znala rastužiti, nekim grubim mislima i željama, čak sam mislila da mu više nikada neću moći dolaziti. Bilo je trenutaka kada sam se osjećala usamljeno, osobito onda kada su neki ljudi imali jako ružne i grube riječi i postupke prema meni, ali On uvijek iznova daje novu priliku, baš kao i večeras što me čini jako, jako sretnom i prihvaćenom“, rekla je Elena.
Kazala je da ne voli da se naglašava njezina sljepoća. „Mi smo sasvim normali ljudi, uz taj mali hendikep. Svatko ima neki hendikep, a mi smo svoj jako dobro prihvatili, u čemu mi vjera u Boga puno pomaže“, zaključila je Elena.