‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ pripremio je za Radiopostaju Mir Međugorje don Ivan Bijakšić, koji je na službi župnika u župi Ravno te župnog upravitelja župe Trebinja u Trebinjsko-mrkanskoj biskupiji. U nastavku prenosimo njegovo promišljanje.

Svi imamo svoje trenutke iskušenja, trenutke agonije, uznemirenosti. Mnogi čimbenici utječu na to. No i naš Gospodin u Getsemanskom vrtu imao je agoniju, njegova duša bila je na smrt potresena. Nakon što je Ocu očitovao svoju unutarnju patnju, moleći: Oče izbavi me od  ovog “časa”.

Naravno, Isus odbacuje ovo iskušenje kao način da i nas nauči iz svog ljudskog iskustva. Kao Bog, Isus je imao savršenu snagu i uvijek je ostao vjeran misiji koju je primio od Oca. Ali kao čovjek, Isus je dopustio sebi da doživi iskušenje i ljudsku patnju iz mnogih razloga. Jedan od razloga bio je da se On može doprijeti do nas, jer je On preuzeo sve patnje ovoga svijeta i grešnog čovjeka, zapravo to je bio trenutak povezivanja s unutarnjim ljudskim patnjama.

Čineći to, Isus nas potiče da ga slijedimo. Isus je dopustio sebi da podnese agoniju predviđenu patnjom, gledajući na našu budućnost,  jer ćemo svi kroz ovaj naš život podnijeti slična iskušenja.

Prvo što nas uči jest da otkrijemo od koga dolazi strah i zbog čega, zatim sve to predajte Gospodinu jer je jedino On moćan svojim Duhom Svetim poraziti svako zlo, grijeh i smrt, zbog kojeg i mi trpimo.

Što vam izaziva strah i tjeskobu dok gledate u vlastitu budućnost? Ako vam nešto odmah padne na pamet, pokušajte to sagledati u svjetlu Isusovog vlastitog iskustva. Prvo što nas uči jest da otkrijemo od koga dolazi strah i zbog čega, zatim sve to predajte Gospodinu jer je jedino On moćan svojim Duhom Svetim poraziti svako zlo, grijeh i smrt, zbog kojeg i mi trpimo.

To je bio razlog zašto je i došao k nama! On je došao trpjeti zbog posljedica naših grijeha, pobjeđujući grijeh i smrt.

Vrlo često će Božji plan za naše živote uključivati hrabro djelovanje pred križem i patnjom. Doživljavanje straha je normalno, ali strah se neće pretvoriti u tjeskobu ako slijedimo našeg Gospodina i izaberemo Božju volju bez obzira na cijenu.

Doživljavanje straha je normalno, ali strah se neće pretvoriti u tjeskobu ako slijedimo našeg Gospodina i izaberemo Božju volju bez obzira na cijenu.

Isus je također zagrlio svoj križ. Shvatio je da će njegova patnja i smrt biti proslava Oca. Stoga je dopustio sebi da vidi križ kao proslavu svoga Oca, što se mora dogoditi i u našim životima.

Bez obzira na to s čime se suočavamo u životu, bez obzira na križ koji nam je dan, ako je Božja volja da ga prihvatimo, onda ga moramo gledati ne samo kao patnju koju moramo podnijeti, već prvenstveno kao čin kojim će Bog biti proslavljen u našim životima. Ovakav odnos prema našem vlastitom križu i trpljenju, donijet će sa sobom nadu, radost i snagu koja će nas osloboditi tjeskobe uzrokovane strahom.

Gledajmo svoje križeve sa zahvalnošću i radošću i dopustimo Božjem duhu da izlije svoju snagu na nas, koja nam je potrebna da ispunimo misiju koju nam Otac Nebeski daje.

Razmislimo danas o načinima na koje nas Bog poziva na prihvaćanje križa. Naravno, nemojte dopustiti da vas strah odvrati od nošenja križa. Umjesto toga, gledajte na svaku neočekivanu patnju, trpljenje kao na priliku da proslavite Boga u svom životu. Gledajmo svoje križeve sa zahvalnošću i radošću i dopustimo Božjem duhu da izlije svoju snagu na nas, koja nam je potrebna da ispunimo misiju koju nam Otac Nebeski daje.