Na četvrtu korizmenu nedjelju iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije prenosimo propovijed vlč. Ilije Dogana, profesor na KBF-u u Đakovu. "Naš Bog stoga nije neki daleki Bog, nego onaj koji nas osjeća kao dio sebe, koji osjeća naše radosti i nade, žalosti i tjeskobe, naše potrebe, naše patnje, naše poteškoće, naše boli poput svojih, kao dio sebe. To možda nije Bog koji će magičnim štapićem riješiti sve naše probleme, ali je zasigurno Bog koji će te probleme osjećati kao svoje, koji će zajedno s nama živjeti naše poteškoće i probleme te im na taj način dati novi smisao", poručio je između ostalog.
»Veseli se, Jeruzaleme!« Tim riječima započinje ulazna pjesma ove četvrte korizmene nedjelje, koja i nosi naziv »Veseli se«. Razlog tog poziva na veselje pronalazimo u današnjem evanđelju koje nam otkriva Boga koji ne ostaje ravnodušan prema čovjekovoj bijedi, nego šalje svog Sina na svijet da se svijet spasi po njemu. Ohrabrujuća je to poruka u vremenu u kojem živimo te nam daje snage da hrabro i odlučno koračamo kroz našu suznu dolinu znajući da nismo sami u našoj bijedi.
Bog kojega nam u današnjem evanđelju oslikava Isus Krist jest Bog koji je suosjećajan s čovjekom, a suosjećati s drugim znači osjećati drugoga kao dio sebe. Naš Bog stoga nije neki daleki Bog, nego onaj koji nas osjeća kao dio sebe, koji osjeća naše radosti i nade, žalosti i tjeskobe, naše potrebe, naše patnje, naše poteškoće, naše boli poput svojih, kao dio sebe. To možda nije Bog koji će magičnim štapićem riješiti sve naše probleme, ali je zasigurno Bog koji će te probleme osjećati kao svoje, koji će zajedno s nama živjeti naše poteškoće i probleme te im na taj način dati novi smisao.
U vremenu u kojem se nalazimo i u svakodnevnici u kojoj živimo ova činjenica ohrabruje, ali i obvezuje, jer na neki način otkriva i naš vlastiti poziv; pozvani smo biti oni koji će imati sućuti za čovjeka pored sebe. Slike ratnih strahota koje obilaze svijet sve više pokazuju da samo, nažalost, pali i na ovome ispitu. Rat je uvijek poraz čovječanstva jer pokazuje da je čovjek izgubio suosjećanje za drugog čovjeka. Papa Franjo nas je stoga više puta pozvao da se ne naviknemo na rat; ako se naviknemo na rat, znači da smo zaboravili biti ljudi, izgubili smo i onaj minimum ljudskosti, sućut za drugoga, a to je minimum koji je potreban kako bismo u drugome vidjeli čovjeka.
Bog kojega nam u današnjem evanđelju oslikava Isus Krist jest Bog koji je suosjećajan s čovjekom, a suosjećati s drugim znači osjećati drugoga kao dio sebe.
Upravo je vrijeme korizme izvrsna prilika da ponovno u sebi probudimo sućut za drugoga. Jer tek kad radosti i nade, žalosti i tjeskobe ljudi pored nas budemo osjećali kao dio sebe, tek tada će ovaj svijet biti bolji, humaniji i ljepši za sve nas. Na tom putu ne dajmo se obeshrabriti lošim stvarima! Koliko god se naš život činio težak i izazovan, on je ipak u Božjim rukama, a njemu nije svejedno hoćemo li propasti ili ćemo se spasiti, ta zato je i poslao svog Sina na svijet da se svijet spasi po njemu. Veseli se, čovječe! Jer uistinu nema većeg razloga za veselje od toga da ti sam Bog tvoj hita u pomoć, da te iz tmine izvede na svjetlo.