U ostvarivanju općeg dobra papa Franjo ističe četiri djelatna načela koja mogu pomoći u istinskom putu prema miru i izgrađivanju društvenog suživota, a na određeni način vrijede i za hrvatsko društvo. Prvo načelo: „Vrijeme je važnije od prostora“ pomaže da se radi polako i na duge staze te da se ne gledaju samo izravni i kratkoročni rezultati. Dati prostor vremenu zapravo znači biti više zaokupljen započinjanjem procesa, nego posjedovanjem prostora. Na taj način se suzbija suvremeni grijeh, često prisutan u društveno-političkom djelovanju, a očituje se na način da se prostoru moći daje prednost pred vremenom. Sve se pokušava riješiti u sadašnjem vremenu i trenutku, pokušavajući posjedovati sve prostore moći i samopotvrđivanja. U tom smislu, potrebno je „dati prednost djelovanjima koja uzrokuju nove procese u društvu i uključuju druge osobe i skupine koji će ih nastaviti sve dok ne donesu svoje plodove u važnim povijesnim događajima“ (EG, 223). Vrijeme, naime, uređuje prostore te treba izbjegavati napast da mislimo kako sve započinje i završava s nama. Često možemo vidjeti kako pojedine političke opcije ne poštuju ono što je napravila prethodna vlast, nego uvijek sve započinju ispočetka. Teži se neposrednim rezultatima koji omogućuju lak i brz politički probitak, ne vodeći pri tom skrb o važnosti kontinuiteta politike koji jedini može dovesti do izgrađivanja punine općeg dobra.

Drugo načelo jest: „Jedinstvo prevladava nad konfliktom“ nadilazi podjele u društvu, jer ukoliko se ostane zarobljen u konfliktu gubi se perspektiva te vidici ostaju suženi, a sama stvarnost rascjepkana. U hrvatskom društvu još uvijek se osjećaju duboke rane i posljedice Domovinskog rata, a nisu još zacijelile ni rane Drugoga svjetskog rata i poraća. Papa Franjo jasno ističe da dva pristupa nisu dobra u rješavanju konflikta. Prvi bi se odnosio na način da se ide dalje kao da se ništa nije dogodilo ili se pak peru ruke kako bi se nastavilo sa životom, a drugi način je da ostanemo zarobljeni u konfliktu, gubeći tlo pod nogama i projicirajući svoje nezadovoljstvo na institucije čineći tako da društveno jedinstvo nije moguće. Najispravniji pristup je stoga suočavanje s konfliktom pretvarajući ga u kariku lanca novog procesa. Samo na taj način moguće je razviti zajedništvo u različitosti. Međutim, to mogu postići samo plemenite osobe „koje imaju hrabrosti nadići površnost konflikta i promatrati druge u njihovu dubljem dostojanstvu“ (FT, 228). To zahtijeva i solidarnost jer omogućuje da se nadiđu napetosti i otvaranje rješenju na nekom višem planu u kojem „ostaju sačuvani dragocjeni potencijali strana među kojima postoji kontrast“ (FT, 228).

Papa Franjo ističe i da je „Stvarnost važnija od ideja“ te da se između njih mora uspostaviti dijalog. To podrazumijeva da se moraju izbjegavati razni oblici prikrivanja stvarnosti, a očituju se u anđeoskim oblicima purizma, diktaturi relativizma, praznoj retorici, ciljevima koji su više idejni nego stvarni, ahistorijskom fundamentalizmu i povijesnim mitovima, etičkim sustavima lišenima dobrote, intelektualnim raspravama lišenih mudrosti (EG, 231). Samo stvarnost prosvjetljena razumom može pozvati na djelovanje te formalni nominalizam mora ustupiti mjesto skladnoj objektivnosti, jer se u suprotnom manipulira istinom. I u hrvatskom društvu mogu se osjetiti povijesne manipulacije te je jedna od zadaća općeg dobra istražiti povijesne izvore i doći do objektivne istine. To se ponajviše odnosi na nerazriješene događaje iz Drugog svjetskog rata i poraća koji su često interpretirani komunističkom propagandom i ideološkom matricom te i danas izazivaju prijepore u hrvatskom društvu. To se odnosi na djelovanje određenih osoba kao i na broj žrtava stradalih u logorima tijekom i nakon Drugog svjetskog rata. U novije vrijeme pojavljuje se i poteškoća što određene skupine političara i građana svode „politiku ili vjeru na čistu retoriku ili su pak zaboravili jednostavnost i uvezli izvana racionalnost koja je strana većini ljudi“ (EG, 232), poput promicanja rodne ideologije.

Četvrto djelatno načelo koje ističe papa Franjo je da „Cjelina nadilazi dio“. Ovo načelo pomaže da se nadiđe uskogrudnost i zatvorenost globalnim kretanjima, ali i da se ne zaboravi ono što je važno za lokalnu zajednicu. Drugim riječima, ovo načelo pomaže da se izbjegnu dvije krajnosti. „Prva je građani žive u nekom apstraktnom, globaliziranom univerzalizmu, da budu slijepi putnici iz posljednjih vagona, na repu zbivanja, koji širom otvorenih usta i pljeskom na zadani znak prate blještavi vatromet nekog drugog svijeta. Druga je da postanu folklorni muzej, odvojen od svijeta, osuđeni da ponavljaju uvijek iznova iste stvari i nesposobni da u onom što je različito vidi izazov i cijene ljepotu koju Bog razdaje izvan njihovih granica“ (EG, 234).  Ove tendencije se primjećuju i u društveno-političkom životu hrvatskog društva. Jedni, u ime kozmopolitizma, odriču se nacionalnog identiteta i nekritički prihvaćaju sve što dolazi „sa Zapada“, dok su drugi začahureni u nacionalne interese ne shvaćajući nužnost biti dio globalnog svijeta. Potrebno je uvijek širiti vlastite vidike i prihvatiti promjene koje će donijeti veće dobro ili otvoriti nove prostore općeg dobra koje će donijeti blagodati svima. Međutim to treba činiti bez bježanja od sebe i vlastitog identiteta. Svako iskorjenjivanje nije dobro za čovjeka te ne smijemo gubiti svoje osobne individualne značajke ili skrivati svoj identitet. Prema riječima pape Franje, „globalno ne guši, partikularno ne umrtvljuje“ (EG, 235).

Izv. prof. dr. sc. Vladimir Dugalić, profesor moralne teologije i socijalnog nauka Crkve na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, član Upravnog vijeća Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve i tajnik Komisije HBK „Iustitia et pax“.