Jedna mudra narodna izreka kaže: „Božji mlinovi sporo melju.“ Bogu se nikamo ne žuri. On „ima vremena“. Ima dobre živce. Uostalom, nije li On iznad vremena, gospodar vremena? Kamo bi žurio?
Ne mora ni za čim trčati; sve se na kraju vraća Njemu. No, nama se čini da je Bog ponekada spor. Osobito onda kad treba kazniti nekoga drugoga (a kad je u pitanju naša koža i kazna koju smo mi zaslužili, onda nam se baš i ne žuri), poručuje u promišljanju banjolučki svećenik mons. dr. Anto Orlovac za Katolički tjednik.
Možete li zamisliti da je Bog spor? A upravo ga takvim naziva Sveto pismo. Veli da je spor na gnjev, na ljutnju. U Knjizi mudrosti čitamo: „A ti si, Bože naš, blag i istinit, spor na gnjev i svime milostivo upravljaš“ (Mudr 15,1). U čemu je Bog spor? Spor je na ljutnju. O, koliko nam valja ta Božja „sporost“! A mi smo upravo u ljutnji najbrži: lako se naljutimo, čak pobjesnimo. A onda, sačuvaj nas Bože od nas samih i druge oko nas! Bog je spor na ljutnju, a bogat dobrotom. Kod nas je obratno: brzi smo na ljutnju jer smo siromašni dobrotom. Čak se znamo ljutiti što Bog ne kazni nekoga koji zlo čini, što čeka.
A onda, sačuvaj nas Bože od nas samih i druge oko nas! Bog je spor na ljutnju, a bogat dobrotom.
Ima nešto u čemu smo mi brži od Boga. Ali nije to baš neka prednost, prije bismo rekli da je to trčanje pred rudu. Jer mi smo često brzi i na govoru i na ljutnji, a spori samo u slušanju. Srdžba i govor ovdje su povezani. A kad srditi progovorimo, slabo se kontroliramo. Izlete onda i psovke i uvrjede i žestoki prigovori čime povrijedimo bližnjega. Sveti nas Jakov opominje u svojoj poslanici da bi trebalo biti obratno: „Svatko neka bude brz da sluša, spor da govori, spor na srdžbu“ (Jak 1,19b). A onda tumači zašto je srdžba, koju ubrajamo među sedam glavnih grijeha, loša, u čemu je njezina zloća: „Jer srdžba čovjekova ne čini pravde Božje“ (r.20).
Božja sporost
A zašto je Bog baš tu „spor“? Opet pravi odgovor nalazimo u knjizi Božje riječi: „Al’ Gospodin čeka čas da vam se smiluje, i stog izglēda da vam milost iskaže jer Gospodin je Bog pravedan – blago svima koji njega čekaju“ (Iz 30,18). Bog namjerno čeka, čeka jer više voli smilovanje i opraštanje nego kaznu. Izaija prorok veli da je Bog „velikodušan u praštanju“ (Iz 55,7). A mi smo toliko puta čuli kako nam kao djeci prijete: „Bog će te kazniti!“ Loša je to poruka. Jer dogodi se da Bog ne kazni odmah, a mi to onda protumačimo da tu prijetnju ne treba baš ozbiljno uzeti. Tako smo s dobrom namjerom djecu krivo usmjeravali. A sasvim je nešto drugo kad djetetu kažemo: „Bogu je žao kad činimo zlo. Bog ti je dobar prijatelj. A prijatelja nećemo žalostiti, zar ne? Kakvi smo mu mi onda prijatelji ako ga žalostimo?“ I dijete će to dobro razumjeti. A što je još važnije, to je istina.
Bog ti je dobar prijatelj. A prijatelja nećemo žalostiti, zar ne? Kakvi smo mu mi onda prijatelji ako ga žalostimo?
Naglašava to toliko puta i naš dobri papa Franjo. A nama se nekako sigurnijim čini ići prijetnjom, pa makar i pravednim Bogom, i njegovom kaznom. I doista, navedena misao iz knjige proroka Izaije veli to: „Gospodin je Bog pravedan.“ Mi bismo rekli: pa kad je pravedan, što odmah ne kazni zlo i zločinca. No, Božja pravednost nije isto što i naša. U Svetome pismu pravednost znači svetost, savršenost, a ne samo golu pravdu: kako ti meni, tako ja tebi. Božja pravednost je nerazdvojiva od milosrđa, opraštanja, ljubavi. Sreća naša! Da nije, loše bismo prošli.
Mi se rado ljutimo, a Bog rado prašta
Bog strpljivo čeka da mu damo bilo kakav povod da nam se smiluje. Ima sto razloga da nas kazni, a On čeka onaj jedan da nas ne kazni. Kao kad dobar nastavnik traži barem neko pitanje na koje učenik zna odgovoriti da ne bi pao na ispitu, a mogao bi mu postaviti niz drugih na koje odgovora ne zna. Zašto Bog čeka? Psalmist nam na to odgovara iz svojega vjerničkog iskustva: „Jer ti si, Gospode, dobar i rado praštaš, pun si ljubavi prema svima koji te zazivaju“ (Ps 86,5). Mi se rado ljutimo, i to začas, a Bog rado prašta. Eto, tu je ta bitna razlika. Papa Franjo često ističe prelijepu misao: Bog se ne može umoriti opraštajući, ali se mi možemo umoriti moleći oproštenje! Eto, nama je teže zamoliti oproštenje, nego Bogu dati ga. A kako mi „rado“ praštamo, znamo i sami. Za naljutiti se treba nam tren, za oprostiti godine! A Bog oprašta, i to rado. Zapravo se drukčije i ne može. Oprostiti preko volje, zapravo znači ne oprostiti posve ili uopće ne oprostiti. Bog ne čini ništa napola, nego temeljito. A oprostiti, znači zaustaviti spiralu zla, presjeći mu put, zaustaviti potočić dok nije postao bujica koja ruši.
Mi se rado ljutimo, i to začas, a Bog rado prašta. Eto, tu je ta bitna razlika.
Još nismo gotovi! I mi tu moramo nešto učiniti: moramo Bogu dati povod, neki znak da nam njegovo oproštenje i smilovanje treba, moramo ga za to zamoliti, a to znači kako smo uvidjeli da ne valja ono što smo činili i da se toga želimo osloboditi i u budućnosti kloniti. Eto, tu imamo sve elemente dobre ispovijedi: iskreno priznanje grijeha, molba za oproštenje i ozbiljno obećanje popravka svojega budućeg života. To ne može Bog učiniti umjesto nas jer bi nam onda nametao svoje oproštenje. A to Bog ne radi, nije to Njega dostojno. Zato prorok naziva blaženima one koji s čežnjom čekaju to Božje milosrđe i oproštenje, dobit će ga zbog Božje dobrote.
Korizma je povlašteno vrijeme Božjega milosrđa, strpljiva čekanja i velikodušna praštanja. Valjalo bi ga iskoristiti prije nego Božji mlinovi promelju. Onda će biti velika uskrsna radost, i u Nebu, i u našoj duši.