Najranije djetinjstvo biskupa Mrzljaka i povezanost s bl. Stepincem

Biskup Josip Mrzljak rođen je 19. siječnja 1944. godine u Vukovaru u obitelji Vladimira i Barice rođene Šimecki. Roditelji su mu živjeli u Krašiću, a u Vukovar su doselili jer je otac kao državni službenik dobio namještenje. U vukovarskoj “kristalnoj noći” 12. travnja 1945. godine otac je nestao i vjerojatno je ubijen od komunista kao i mnogi drugi u to vrijeme u Vukovaru. Odmah nakon očevog nestanka Josip se s majkom i sestrom vratio u Krašić.

Osmogodišnje školovanje završio je u Krašiću, i to u vrijeme kada je tu kao zatočenik živio zagrebački nadbiskup i kardinal, blaženi Alojzije Stepinac.

Priče odraslih o Stepinčevom uzništvu i nepravdi koja mu je nanesena u ranim godinama djetinjstva nije razumio

Iz najranijeg djetinjstva mons. Josip Mrzljak za HKM podijelio je sjećanje na ujaka, stričeve i rodbinu s majčine i očeve strane, koji su ih primili u Krašiću i nastojali učiniti sve da djetinjstvo prođe što bezbolnije. Rastao je, kako kaže, u okruženju punom ljubavi i nije osjetio preveliko siromaštvo, koje je tada bilo. Tu ističe i baku Josipu, Stepinčevu sestru, po kojoj je možda mogao dobiti i ime ‘Josip’. Ona mu je pričala kako je s dvije-tri godine starosti išao u posjet nadbiskupu, i da su mi rekli neka traži bombone, koje je i dobio. Priče odraslih o Stepinčevom uzništvu i nepravdi koja mu je nanesena u ranim godinama djetinjstva nije razumio.

“Dakako da se u kući pričalo o tome da je vujac u zatvoru u Lepoglavi, i neka druga rodbina, recimo njegova sestra Štefanija koja je dolazila iz Samobora i druge sestre koje su živjele u Krašiću, one su se sastajale i to spominjale. Međutim, nas djecu to tada nije puno zanimalo, jer nismo mogli shvatiti što se to s njime zapravo dogodilo. I koliko sam čuo, nisam puno toga zapamtio, dok se vujac nije pojavio u Krašiću”.

Vujac mi je kao pravi kum držao desnu ruku na desnom ramenu, i vezao mi je vrpcu oko čela

Mons. Mrzljak je primio krizmu početkom drugoga razreda. Ta je krizma, kako ističe, bila posebna. “Najprije se mislilo da bi vujac mogao biti djelitelj krizme. Međutim, došla je stroga zabrana da kao zatvorenik on to ne smije, i onda je nastala potraga za biskupom pa su došla čak dvojica biskupa: zagrebački pomoćni biskup Franjo Salis-Seewis i đakovački Stjepan Bauerlein, tako da je mene krizmao biskup Bauerlein. Vujac mi je kao pravi kum držao desnu ruku na desnom ramenu, i vezao mi je vrpcu oko čela. Sjećam se da sam se malo zapetljao kod ispita na početku, ali i toga kako je biskup Bauerlein, koji je bio dosta visok, zapeo mitrom za jedno vječno svjetlo, koje je bilo dosta nisko, pa mu je pala na zemlju”.

Izvor: Privatna arhiva mons. Josipa Mrzljaka, fotografija podliježe autorskim pravima i koristi se s dozvolom

S odrastanjem i sazrijevanjem mons. Mrzljak je shvaćao nepravdu koja je nanesena blaženom Alojziju. “Mi smo se nekako uhodali u taj njegov život u Krašiću, a on se nekako priviknuo na zabrane. Sjećam se tog zadnjeg ferija pred Božić da je meni dao neka pisma da ih odnesem u Zagreb. Znam da sam ih nosio isusovačkom provincijalu u Palmotićevu ulicu, tako da je komunicirao na taj način. On je dobivao neku poštu, neke čestitke, ali to je sve bilo pregledano tako da se nije puno koristio poštom. Danas mogu razumjeti kako je to za njega bilo veliko opterećenje, zapravo što znači taj zatvor – da nije mogao komunicirati, da ne puštaju ljude k njemu, da nije bilo govora o tome da bi se on mogao poštom dopisivati, ali je neprestano slao pisma nekim kanalima. To je jedno vrijeme gdje nekako tek iz perspektive današnjeg vremena čovjek može shvatiti što je to značilo. Onda to nisam nekako baš jako shvaćao, pogotovo kada sam bio mali i vidio sam da on može ići do granica župe, a i ja nisam išao dalje. Tako da mi se to nije činio kao neki zatvor. A, i za njega je to bila jedna velika razlika između Lepoglave i Krašića”.

Vijest o smrti kardinala Stepinca mons. Mrzljak je primio u sjemeništu na zagrebačkoj Šalati. “Vratio sam se s božićnih praznika na Šalatu, i onda toga 10. veljače pronio se glas da je u Krašiću umro zagrebački nadbiskup. Rektor pater Jurić znao je da sam mu ja u rodu i onda me je pozvao i rekao mi je tu vijest. A, kako se nije znalo gdje će biti sprovod, u Krašiću ili u Zagrebu, odlučivali smo hoću li ići ili ne, i onda sam išao. Kada sam pokušao kupiti autobusnu kartu za Krašić na kolodvoru su mi rekli da ne može, ali sam onda molio kartu za Pribić, mjesto poslije Krašića i onda su mi je dali. Jasno da je autobus stao u Krašiću i ja sam izašao van i išao u crkvu. I tada, kada sam došao u Krašić, već se znalo da će sprovod biti u Zagrebu. Sjećam se toga oproštaja u Krašiću kada je navečer došao kardinal Šeper i kada je tamo propovijedao: ‘Dragi Krašićanci ja znam da bi vi rado da on ostane ovdje s vama, ali on ne pripada samo vama nego svima nama. Njegovo mjesto je u katedrali’. Onda je nastao plač, i jasno kada je on odlazio, kada su ga nosili van. Ali, razumjeli smo da on ne pripada samo Krašiću, iako mu je tu već bila iskopana grobnica u crkvi”.

Ja sam kod svibanjskih pobožnosti, kako je svaki od nas morao nešto govoriti ili recitaciju ili neki govor, spremio kratki životopis blaženoga Alojzija. Poglavar je tada pregledao, pa bi dozvolio, pa ne bi, jer se nije smjelo puno govoriti da nam ne zatvore sjemenište.

Mons. Mrzljak 1959. odlazi u Nadbiskupsko dječačko sjemenište na Šalati u Zagrebu gdje je maturirao 1963. godine. Kao sjemeništarac u sjemeništu bio je zaštićen od pritisaka komunističke vlasti. Ali, iako je njegova majka bila u službi, režim nije priznavao školovanje u sjemeništu te on, kao i drugi kandidati, nije imao zdravstveno osiguranje. “Osjećao se pritisak toga režima kojeg se nije smjelo puno izazivati. Sjećam se da nam poglavari na Šalati nisu dali puno o njemu govoriti. Ja sam kod svibanjskih pobožnosti, kako je svaki od nas morao nešto govoriti ili recitaciju ili neki govor, spremio kratki životopis blaženoga Alojzija. Poglavar je tada pregledao, pa bi dozvolio, pa ne bi, jer se nije smjelo puno govoriti da nam ne zatvore sjemenište. To je bila opasnost, ako se nešto bude čulo da će nas zatvoriti. Ipak sam ja taj govor držao. Žao mi je što sam to negdje zagubio. Bilo je zanimljivo kako sam o blaženom Alojziju govorio svojim prijateljima od kojih su neki mislili da je zaista istina sve ono što je o njemu propaganda vršila – da je on zaista bio u ratu onaj koji je poticao na zlo, i koji je sam činio zlo. One laži i neistine koje su se tada govorile, dakle to je već sada više od šezdeset godina, provlače se do današnjeg dana, a trebalo ih je na neki način razbijati”.

Put svećeništva i biskupstva

Svećeničko ređenje mons. Mrzljaka. Izvor: Privatna arhiva mons. Mrzljaka, fotografija podliježe autorskim pravima i koristi se s dozvolom.

Stepinčeve riječi bile su putokaz na putu svećeništva

Mons. Josip Mrzljak u razgovoru za HKR naglasio je kako blaženi Stepinac nikada nije vršio pritisak na njegovu odluku da postane svećenik. “Rekao mi je: Ako se odlučiš za svećenika, moraš biti dobar svećenik, a dobar svećenik može biti koristan ne samo za Crkvu nego i cijeli hrvatski narod. Tim riječima me je blagoslovio i uputio na daljnji put prema svećeništvu. A te smo njegove riječi i moja dvojica kolega koji su kretali u sjemenište i ja pamtili cijeli život i bile su nam putokaz. Ali ne samo te riječi već i čitav život, posebno onih osam godina kada smo s njime živjeli u Krašiću. Njegov život nam je svjedočio kako biti dobrim svećenikom, ali i kako služiti u biskupskoj službi”, posvjedočio je umirovljeni varaždinski biskup.

Mons. Josip Mrzljak studij teologije završio je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, a za svećenika ga je zaredio nadbiskup Franjo Kuharić 16. studenoga 1969. godine. Kao mladomisnik pastoralno je pomagao u više župa, a zatim je bio kapelan u župi sv. Nikole u Koprivnici. Osam je godina bio župnikom u Ozlju, odakle je nekoliko godina upravljao i župom Vrhovac. 1980. imenovan je župnikom u Sesvetskom Kraljevcu, gdje ostaje 18 godina.

Mi smo kao mladi svećenici, nadahnuti II. Vatikanskim koncilom, neprestano željeli da Crkva bude živa zajednica Božjega naroda… Tako da kad sam imenovan biskupom zapravo sam dobio samo proširenje službe – i dalje sam bio župnik, samo sada više župa”, kroz smijeh svjedoči mons. Mrzljak

U ljeto 1998. nadbiskup Josip Bozanić imenovao ga je biskupskim vikarom za svećenike i ravnateljem pastoralnih ureda Nadbiskupskog duhovnog stola, a malo zatim i kanonikom Prvostolnog kaptola zagrebačkog. U toj ga službi zatiče i imenovanje za pomoćnog biskupa zagrebačkog, za biskupa je zaređen u zagrebačkoj katedrali 6. veljače 1999.

“Mi smo kao mladi svećenici, nadahnuti II. Vatikanskim koncilom, neprestano željeli da Crkva bude živa zajednica Božjega naroda i uvijek smo se pitali kako to provesti u djelo u našim župnim zajednicama. Tako da kad sam imenovan biskupom zapravo sam dobio samo proširenje službe – i dalje sam bio župnik, samo sada više župa”, kroz smijeh svjedoči mons. Mrzljak. Kaže kako mu je uvijek bilo drago kada bi ga tadašnji zagrebački nadbiskup Bozanić slao po župama. “Mislim da je to bilo najljepše i najvažnije u mojoj službi kada sam mogao biti na župama, susretati se sa župnicima, svećenicima, razgovarati o pastoralu”, rekao je umirovljeni varaždinski biskup.

Varaždin, 2015., Pučka kuhinja / Foto: Marko Jurinec/PIXSELL

Papa Benedikt XVI. imenovao je mons. Josipa Mrzljaka, dotadašnjeg zagrebačkog pomoćnog biskupa, za novog varaždinskog biskupa, a službu je mons. Mrzljak preuzeo na svečanosti u varaždinskoj katedrali u subotu 31. ožujka 2007. Varaždinska biskupija tako je u 2007. godini, u kojoj je obilježila 10. obljetnicu svog osnutka, dobila svog drugog biskupa, nakon što je prvi varaždinski biskup Marko Culej preminuo sedam mjeseci ranije, 19. kolovoza 2006. godine.

“Biskup Marko Culej i ja bili smo jako dobri prijatelji. Često smo razgovarali, pa sam otprilike znao kamo dolazim, tko je u biskupiji, koje župe, koji svećenici… Tako da je to bio jedan novi korak u mojoj biskupskoj službi, ali ne nešto nepoznato. Jedino što je bilo drugačije jest da sam sada trebao donositi odluke u biskupiji i biti među klerom, među svećenicima kojima sam poslan. U prvom redu njima, ali i Božjem narodu. Područje Varaždinske biskupije već sam poznavao, tako da sam rado preuzeo službu varaždinskog biskupa”, rekao je mons. Mrzljak.

Posebno je zahvalan, kaže, što je u Varaždinskoj biskupiji zatekao mnogo svećenika i bogoslova te je jedne godine zaredio čak jedanaestoricu svećenika, najviše u Hrvatskoj.

Posebno je zahvalan, kaže, što je u Biskupiji zatekao mnogo svećenika i bogoslova te je jedne godine zaredio čak jedanaestoricu svećenika, najviše u Hrvatskoj. “To je bila posebna radost, imati duhovna zvanja, imati mlade ljude koji se oduševljavaju za svećeništvo. Nastojao sam biti s njima i poticati ih i uvijek sam se trudio da svaki svećenik ima neko svoje polje rada, pastorala”, svjedoči mons. Mrzljak. Kaže da je bilo i teških trenutaka, kada bi neki svećenici rekli da se ne vide više na putu svećeništva. “Ali, to je život. Život se sastoji i od radosnih trenutaka, ali i od križeva i teškoća koje moramo prihvaćati”, ističe umirovljeni varaždinski biskup.

Varaždin, 2009. – Proslava 10. obljetnice biskupstva / Foto: Marko Jurinec/Večernji list / Pixsell

Varaždin, 2010., pastoral zatvorenika / Foto: Marko Jurinec/PIXSELL

U Hrvatskoj biskupskoj konferenciji mons. Josip Mrzljak bio je predsjednik Vijeća HBK-a za kler i predsjednik Komisije HBK-a za odnose s državom, ali i predsjednik Hrvatskoga Caritasa i predsjednik Odbora HBK-a za pastoral Roma.

Varaždinski biskup u miru

Na pitanje kako proživljava “umirovljeničke” godine mons. Mrzljak kaže da se bori s nekim zdravstvenim tegobama, ali mu je vrijeme ispunjeno čitanjem knjiga koje dugo zbog obveza nije uspio pročitati. Uživa i u šetnjama do varaždinskog groblja za koje kaže da je jedno od najljepših u Europi. “Nastavljam i dalje svoje pastirske pohode, kad me pozovu, na krizme, na proštenja… Ali rado odem i do svog Krašića, do svoje rodbine u Zagrebu, do svojih prijatelja”, rekao je mons. Mrzljak.

“Zahvaljujem Bogu na svim godinama koje mi je Božja providnost i milost darovala i na činjenici da se mogu osvrnuti na sve te protekle godine, da se svega sjećam i da me sve proživljeno i danas nadahnjuje i u ovim mojim mirnim danima kada nisam više aktivno u službi premda nastojim pomagati u biskupiji i Crkvi u Hrvata koliko je moguće”, rekao je mons. Mrzljak ističući da mu je i tu Stepinčev uzor života svjetlo i primjer kako se i onda kada je najteže, ipak može darovati sebe u služenju Crkvi. Možda je baš zato, po Božjem nadahnuću, prije 25 godina za svoje biskupsko geslo izabrao riječi i poticaj “Činiti dobro”.