Redovnički brat Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM fra Marko Galić već nekoliko godina šiva i kroji fratarske habite. Otkud ljubav prema šivanju i koliko vremena i materijala je potrebno za jedan habit otkrio je za Otvoreni radijski program RTV HB. Razgovor prenosimo u nastavku.

Devet godina je prošlo od njegovog ulaska u samostan. Istaknuo je da je na početku odlučio da neće biti svećenik, nego samo fratar, tj. redovnički brat. “Kad sam došao u samostan, rekao sam to svojim poglavarima. Braću se obično pošalje na zanate, i jedan od razloga zašto sam postao brat je taj što volim raditi svojim rukama i nešto stvarati. Tata se bavi kamenom, pa sam volio i s njim obrađivati kamen. Kad sam došao u samostan razgovarao sam s provincijalom i on mi je dao nekoliko prijedloga”, rekao je.

Prije mene su bila četvorica braće koja su šivala habite, i tako je provincijal meni predložio da ja budem provincijski krojač i meni je to zapravo bilo simpatično te sam prihvatio.

Dodao je kako je upravo jedan od prijedloga bio da postane krojač. “U to vrijeme mi nismo imali službenog krojača, nego su časne sestre povremeno šivale, a dugo godina prije smo mi imali braću krojače u provinciji. Prije mene su bila četvorica braće koja su šivala habite, i tako je provincijal meni predložio da ja budem provincijski krojač i meni je to zapravo bilo simpatično te sam prihvatio”, prisjetio se.

Fra Marko je rodnu Hercegovinu zamijenio Zagrebom. Istaknuo je da je za vrijeme studija duhovnosti često išao kod jednog starijeg fratra koji ga je učio šivati habite. “Od njega sam naučio osnove i prve korake. U početku je to bilo jako teško, treba puno strpljenja i upornosti kako bi izgledalo baš onako kako si zamislio. Trebalo mi je vremena, 2-3 mjeseca sam svaki dan išao kod starog fratra, radio i učio, dok je on ispravljao moje pogreške i pokazivao mi najlakši način kako nešto odraditi”, dodao je.

Posao je miran, potrebno je dosta živaca i strpljenja, ali kada čovjek to zavoli i nauči, onda to postane mjesto opuštanja

“Nakon toga su mi moji fratri kupili mašine i počeo sam sam šivati. Kao i za svaki zanat, i za ovaj je potrebno iskustvo. Trebalo mi je 2-3 godine da habit bude onakav kakvim sam ga zamislio. Sada sam već 6-7 godina službeni provincijski krojač, šijem habite, plašteve, prsluke i sve što treba fratrima. Time se bavim i to je vremenom postala i moja ljubav. Posao je miran, potrebno je dosta živaca i strpljenja, ali kada čovjek to zavoli i nauči, onda to postane mjesto opuštanja”, prisjetio se fra Marko u svom razgovoru.

Franjevački habit 

Zanimljivo je što kroj franjevačkog habita nikada nije bio točno određen što je fra Marku s jedne strane omogućilo i brže učenje krojenja i šivanja.

Govoreći o franjevačkom habitu rekao je: “Kroj habita se mijenjao kroz povijest, nikada nije bilo točno određeno. Mi po provincijama imamo različite krojeve, tako da mi krojači možemo prepoznati iz koje je provincije koji habit. Svaka provincija ima neke svoje finese, ali u očima promatrača obično je svaki isti. Mi koji se time bavimo vidimo razliku, ali to su sve sitnice.

Mi po provincijama imamo različite krojeve, tako da mi krojači možemo prepoznati iz koje je provincije koji habit.

Naš fra Nikola koji je 45 godina bio krojač u Mostaru, “hercegovački kroj” je doveo do savršenstva, cijeli svoj život je posvetio tome, toliko toga je izračunavao i nacrtao, tako da ja stvarno imam jedno neopisivo blago naše provincije, s vremenom sam doradio ono što sam mislio da treba popraviti. Materijal ja većinom nabavljam iz Italije, nema ništa određeno, većinom uzimamo mješavinu vune i poliestera, jer je najlakše za održavati, ali i najkvalitetnije. Koristimo različite debljine, tako da svatko može izabrati što voli. Za jedan habit mi je potrebno 6 metara materijala i 12 sati rada. Prije mi je trebalo i puno više vremena, ali sada mogu za 12 sati napraviti jedan habit”.

Za jedan habit mi je potrebno 6 metara materijala i 12 sati rada. Prije mi je trebalo i puno više vremena, ali sada mogu za 12 sati napraviti jedan habit

Posebno je naglasio da se svaki habit radi točno po mjerama, tako da nema univerzalnih veličina nego svaki fratar dobije habit po mjeri.

Kapuč

Osvrnuo se i na šivanje kapuča i naglasio da mu je to osobno najzahtjevnije. “Rijetko koji krojač pristane vam šivati kapuč, dugo sam tražio pomoć, ali nitko nije htio pristati. On ima svoj kroj, unutra ima poseban dio materijala koji se prošije na mašini pa dobije svoju čvrstinu, i prekrije se platnom”, rekao je.

A na pitanje koliko je do sada sašio habita odgovorio je: “Dok sam bio na službi u Mostaru, tri godine, godišnje sam šio oko 80-90 habita. Trenutno na službi u Masnoj Luci, u prošloj godini sam napravio 55 habita, ovdje puno manje šivam zbog drugih obveza”.

Franjevački pojas

Franjevci su prepoznatljivi i po bijelom pojasu. No taj posao ipak ne odrađuje fra Marko nego časne sestre.

“Časne sestre, posebno klarise to pletu, to je dugotrajan posao, tako da stvarno nemam vremena za to, iako bih volio. Naručujemo ih od sestara ili iz Italije, a u Hercegovini ima i starih žena koje znaju plesti pa nam poklone”, pojasnio je.

Staro pravilo je “tko moli, i radi” i to čuvamo kroz stoljeća. Na taj način želimo pokazati ljudima svetost u svakodnevnici, dok šivam habit i molim se u kapelici, sve je to prilika za molitvu i osobno posvećivanje

“U životu sve što je teško, kada čovjek to zavoli, onda to ima smisla i nije problem raditi. Ja sam s vremenom zavolio šivanje habita, volim svoje fratre i to je neki poklon njima i mojoj provinciji. To je mjesto gdje ja posvećujem svoj život i svojim životom i radom želim posvetiti svijet u kojem živim i sve oko sebe i prikazati to Bogu kao jednu molitvu, jer nama rad služi stvarno kao posvećivanje i veće predanje Bogu. Staro pravilo je “tko moli, i radi” i to čuvamo kroz stoljeća. Na taj način želimo pokazati ljudima svetost u svakodnevnici, dok šivam habit i molim se u kapelici, sve je to prilika za molitvu i osobno posvećivanje”, zaključio je fra Marko Galić.