Nedavno smo se masovno pripremali za ispraćaj stare i početak nove građanske godine. U toj prigodi mnogi smo pozivali prijatelje na druženje, pripremili obilje hrane i pića, radovali se odlasku stare i dolasku nove godine, ispaljivali vatromete i u ponoć otvarali pjenušce.

Ali jesam li postao svjestan da upravo ta ponoć, i prijelaz iz stare u novu godinu, tek može biti početak nečega doista novog? Naime, sama promjena datuma ne znači ništa – ako se moje biće, moj duh i srce ne otvori novosti koju Bog donosi u ljudska srca. A kakva je to novost?

Novost Božje prisutnosti

Prije svega, novost je u sadržaju. Bog se u Betlehemu objavio kao mali Bog, Dijete koje je potrebno moje ljubavi, samilosti i sućuti. Bog je Onaj koji na stazama moga života dolazi po mene, želeći me približiti sebi, pozivajući me da se slobodno opredijelim za Njega.

Nadalje, novost je u vremenu koje je preda mnom. Od početka godine prošlo je već dovoljno vremena i dana u kojima sam mogao prepoznati Božji poziv. Tijekom života osvjedočio sam se puno puta da me Bog zove najprije tiho, u savjesti. Kasnije mi šalje ljude koji me opominju i potiču na obraćenje. Ako ništa od toga ne upali, Bog viče k meni, šaljući mi različite nevolje i muke, sve kako bih se obratio Njemu.

Božja pedagogija rijetko je ugodna, ali je uvijek spasonosna.

Treće obilježje je put kojim mi je ići. Put me, naime, dosad u životu vodio kroz različite situacije – sretne, mirne i blagoslovljene, ali i teške, opasne i nemirne. Sigurnost na putu davala mi je svijest da sam upisan u dlan ruke Božje i da se Njemu vraćam.

Molitva koja mi je promijenila život

U jednoj zajedničkoj molitvi prije puno godina iskusio sam istinitost biblijske tvrdnje da sam “urezan u Božji dlan” (Iz 49,15-16). To mi i dan-danas daje mir u srcu i sigurnost da će sve biti dobro. Istina, dolaze muke, u vječnost odlaze dragi ljudi, ali duboki mir na putu života mi više nitko ne može oduzeti. Naravno da se na životnom putu moram čistiti, ispovijedati grijehe, praštati onima koji su me povrijedili, pomagati potrebnima, ali siguran sam da će me na kraju životnoga puta dočekati moj Spasitelj i reći: “Uđi u radost gospodara svoga!” (Mt 25,23)

Napokon, što mi preostaje ako svakoga dana ne učinim nešto novo? Preostaje mi ljenčarenje i “uživanje” u ovozemnom životu. To najčešće uključuje dugo izležavanje, nevoljko odrađivanje posla, bavljenje samim sobom i traženje užitaka. Takav život neizbježno će me isprazniti i učiniti depresivnim.

S druge strane, uzmem li – nakon dugo vremena – u ruke neku dobru knjigu i pročitam je u tjedan dana, počnem li učiti neku novu vještinu, posjetim li neku lijepu izložbu, prošećem li prirodom, pomognem li nekome u ozbiljnom poslu oko kuće, odem li nekamo na barem trodnevne duhovne vježbe, oprostim li nekome koga nisam mogao vidjeti ni nacrtanog, moje će se srce puniti blagim i vedrim mislima.

Drugačije ću gledati na sebe, ljude i svoju okolinu i tako svima donositi blagoslov. Nije li to puno bolji izbor od traženja užitaka samo za sebe?

Dragi čitatelju, izbor je na tebi i meni. Nemojmo samo zaboraviti da je nova godina počela 1. siječnja, ali da Bog svakoga dana, tebi i meni daje novu šansu za dobrotu, zahvalnost i vedrinu. Dovoljno je razloga za to oko svakoga od nas.