Križ udovičkog života

Susret udovica na temu „Povjerenje u Boga i njegovu riječ“ održan je 21. siječnja u centru Amadea u Đakovu, a nama je bio povod za razgovor s voditeljicom susreta i jednom od organizatorica susreta, križaricom s. Meri Gotovac.

Na pitanje kako je došlo do ideje da se započne i ovakva vrsta susreta s. Meri Gotovac je posvjedočila kako je iz razgovora s nekoliko njoj bliskih udovica mogla čuti ono o čemu kroz svoju dugogodišnju praksu u župnom pastoralu nije ni razmišljala. “U svijetu izvan Crkve mnogi na udovice gledaju kao na redoviti dio života. Smrt je uobičajena i stoga u našem vremenu udovice i udovci obično nisu ljudi koji privlače preveliku pažnju okoline. Često su zaboravljeni, neshvaćeni i ljudi im ne prilaze uvijek sa suosjećanjem, empatijom i pomoći”, rekla je s. Meri.

Smrt je uobičajena i stoga u našem vremenu udovice i udovci obično nisu ljudi koji privlače preveliku pažnju okoline.

Spomenula je kako smo svi svjedoci ubrzanog ritma života u kojemu ljudi nemaju vremena jedni za druge. Po selima i u gradovima možemo često naići na udovice koje muči samoća, o kojima se ne brinu ni njihova vlastita djeca ili ih čak ne podnose zbog njihove bolesti i starosti. “Teško je živjeti sam, teško je živjeti udovičku samoću i u svijesti da si imao obitelj, a sada je nemaš”, istaknula je. Teško je shvatiti, a još teže prihvatiti gubitak voljene osobe i živjeti sam ili sama.

Teško je živjeti sam, teško je živjeti udovičku samoću i u svijesti da si imao obitelj, a sada je nemaš.

Zadaća Crkve

Većina udovaca i udovica  žive nenametljiv, skrovit život, bez ikakve materijalne, društvene i emocionalne potpore i moraju se nositi sa svim nedaćama i jadima života posve sami i nezaštićeni. “Ipak, to nikada ne bi trebao biti slučaj unutar Crkve! Tim je više zanimljivo da se udovice u Svetom pismu spominju poprilično često i to kao one koji su na poseban način Bogu na srcu, Bogu mile, kao one za koje se On na poseban način brine”, poručila je s. Meri.

To nikada ne bi trebao biti slučaj unutar Crkve!

Sv. Jakov nam u svojoj poslanici govori: „Čisto i neokaljano bogoslužje pred Bogom i Ocem sastoji se u ovomu: pohađati sirote i udovice u njihovoj nevolji“ (Jak 1,27). “Iz povijesti Crkve znamo kako se u samim počecima svoga života ona posebno brinula za udovice. No, slušajući udovice mogla sam nažalost čuti da se one danas u Crkvi osjećaju zaboravljene i da za njih nitko brigu ne vodi”, kaže s. Meri.

No, slušajući udovice mogla sam nažalost čuti da se one danas u Crkvi osjećaju zaboravljene i da za njih nitko brigu ne vodi.

Izazvana spoznajom o njihovu položaju u društvu i Crkvi u dogovoru sa preč. Ivanom Lenićem, župnikom župe Svih Svetih u Đakovu, na čijem teritoriju je i njihov Samostan te u suradnji sa s. Natalijom Fadiga, voditeljicom psiho-socijalne udruge „Amadea“, počele su organizirati susrete za udovce i udovice u Centru „Amadea“.

S. Gotovac objasnila je kako karizma Milosrdnih sestara sv. Križa i jest biti uz one koji su potrebni blizine, utjehe i pomoći, a udovice to svakako jesu. Vođene duhom utemeljitelja oca Teodozija Florentini i blažene majke Marije Terezije Scherer koji su se odlučno zalagali da ublažuju ljudske nevolje svake vrste, a napose geslom o. Teodozija, “Potreba vremena volja je Božja”, rad s udovicama Milosrdne sestara sv. Križa prepoznale su kao trenutnu potrebu vremena i zadaću njihove zajednice.

Susreti “Miljenica Božjih”

Govoreći o odazivu i učestalosti susreta s. Gotovac je rekla kako su sa susretima započeli 2021. godine uoči blagdana sv. Elizabete Ugarske, zaštitnice udovica. Zbog drugih obveza koje ima u zajednici do sada se nisu sastajali redovito već povremeno. U početku su susrete najavljivali preko župnih obavijesti, a u zadnje vrijeme susrete dogovaraju preko WhatsApp grupe “Miljenice Božje”. “Susreti traju po dva sata od 15 do 17 sati kada je u našoj samostanskoj crkvi sveta misa s narodom. Na susretima bude od deset do dvadeset i više osoba. U početku je bilo nekoliko muškaraca, a sada obično dolaze žene”, kaže.

“Imajući na pameti s kime se sastajemo, nastojimo da susreti budu u toploj atmosferi dobrodošlice. Na početku susreta je zajednička kava i vođeni razgovor u kojem mogu jedni pred drugom izreći svoja proživljavanja i podijeliti duhovna iskustva. Nakon kave je uvodna molitva, a onda slijedi nagovor u koje se i njih uključuje na dijeljenje vjere ili da izreknu osvrt na ono što su čuli”, rekla je s. Meri opisujući susrete koje vodi.

Imajući na pameti s kime se sastajemo, nastojimo da susreti budu u toploj atmosferi dobrodošlice.

Do sada su određene teme vodili svećenici ili ona. Za predavanje uzimali su biblijske ili psihološke teme koje polaznicima susreta mogu biti od pomoći kako se lakše nositi križem udovičkog života. Kaže kako susret uvijek završi kratkom molitvom ili klanjanjem te gospođe koje nisu imale nedjeljnu misu odlaze u samostansku crkvu, a ostale koje žele ostaju u slobodnom razgovoru.

Želje i plodovi

Na pitanje što žele postići ovim susretima s. Meri je rekla: “Ovakvi susreti su privilegirani trenuci gdje žene i muškarci koji su ostali bez svoga životnog suputnika mogu pred jednakima sebi, bez bojazni i kompleksa, govoriti o svojim proživljavanjima i  bolima. Sjećam se prvog susreta s njima kako se u uvodnom dijelu dok su se predstavljali jedni drugima, moglo se i kroz suze čuti koliko im je drago da se konačno u Crkvi i za njih nešto organizira. Gdje god dođu osjećaju se viškom, dok se na ovakvom susretu koji je organiziran baš za njih osjećaju dobro među sebi jednakima. Osobita nam je želja da kroz ove susrete jačamo vjeru, pouzdanje i duhovni život Božjih miljenika. Isto tako, želja nam je senzibilizirati društvenu i crkvenu javnost za te samozatajne, često zaboravljene i neprimijećene osobe.”

Isto tako, želja nam je senzibilizirati društvenu i crkvenu javnost za te samozatajne, često zaboravljene i neprimijećene osobe.

Ovi susreti urodili su zaista dobrim plodovima. S. Meri je u tom kontekstu istaknula: “Susreti su pomogli da su se sudionici ove grupe međusobno bolje upoznali, da se međusobno vole i prihvaćaju, ali isto tako da jedni druge usmjeravaju prema boljem. Da im ovi susreti puno znače vidi se iz toga što se rado odazivaju i dolaze na susrete. Od kako smo počeli preko mreže i medija objavljivati naše susrete, uočili smo zanimanje i podršku mnogih za ovakav pristup udovcima i udovicama.”

Svojim dijeljenjem vjere i duhovnog života na najizvrsniji način pomažu jedni drugima, jačaju se u vjeri i svjedoče o životu s Bogom.

S. Gotovac rekla je kako polaznice susreta uvijek iznova potvrđuju kako im susreti pomažu susresti se međusobno, ali i s Bogom. “Rado jedna pred drugom govore o tome što im u životu znači Bog, njegova riječ, klanjanje i molitva. Svojim dijeljenjem vjere i duhovnog života na najizvrsniji način pomažu jedni drugima, jačaju se u vjeri i svjedoče o životu s Bogom”, naglasila je.

Što možemo učiniti?

Govoreći o bolima koje ove žene nose, istaknula je onu koju smatra najvećom: “Mislim da je najveća bol udovaca i udovica što su u svom bračnom životu imali uza se nekoga tko ih je u svemu pratio, čuo, u većini slučajeva razumio, s kime su dijelili svoje osjećaje, proživljavanja, radosti, neslaganja i brige života, a sada su u svemu sami. Mi redovnice možemo im pomoći molitvom i pristupom da nam budu slobodne povjeriti ono što ne mogu podijeliti s drugima oko sebe, da mogu osjetiti da smo tu kad im trebamo u bilo kojem području života. Iako nikada ne možemo zauzeti mjesto njihova supruga, želja nam da znaju da su voljene, cijenjene i važne.”

Iako nikada ne možemo zauzeti mjesto njihova supruga, želja nam da znaju da su voljene, cijenjene i važne.

“Naše svjedočanstvo života u povezanosti s Isusom i služenjem u Crkvi može im biti od velike pomoći. Gledajući nas koji živimo u djevičanstvu trebaju vidjeti da redovnica, iako nema supružnika, ipak može biti sretna jer ima svoga bliskog Zaručnika s kojim dijeli sve. Tako i one uz ovaj novi život lakše će, bez zapreka, moći biti povezane s Isusom, savršenim Zaručnikom te svoju samoću posvećivati molitvi i služenju u Crkvi. Svaka od njih pozvana je sada doživjeti Isusa koji im se nudi kao Zaručnik njihove duše. Euharistijsko klanjanje često je najbolji način za udovicu da uđu u taj prijateljski odnos s Isusom. O milostima euharistijskog klanjanja i Isusove ljubavi rado jedna pred drugom svjedoče”, rekla je s. Meri.

Svaka od njih pozvana je sada doživjeti Isusa koji im se nudi kao Zaručnik njihove duše.

Sigurno svatko od nas poznaje nekoga tko je ostao bez svog supruga odnosno supruge. S. Meri rekla je što ostali vjernici mogu učiniti da bi im iskazali blizinu: “Mogli bi ih posjetiti, nazvati, pomagati im u životnim potrebama, pozvati ih na svoja obiteljska druženja te u razne crkvene i molitvene zajednice. Njihova  duboka vjera i blizina s Bogom nakon što su izgubile supružnika snažna su sila s kojom Bog jača Crkvu. No, to u Crkvi još uvijek ne razumijemo i to je razlog zašto se udovice u Crkvi osjećaju ‘zaboravljene’.”

Njihova  duboka vjera i blizina s Bogom nakon što su izgubile supružnika snažna su sila s kojom Bog jača Crkvu.

S. Meri je rekla kako im je želja da njihovi susreti budu poticaj i ostalim župama i (nad)biskupijama da organiziraju nešto slično. Spomenula je kako je stupila u kontakt s đakovačko-osječkim nadbiskupom dr. Đurom Hranićem i sada čekaju susret s njime kako bi ga izvijestile o njihovim susretima i dale prijedlog da se uz ostale pastoralne programe u nadbiskupiji uvrste i susreti za udovce i udovice.

Poruka nade

Za kraj, s. Meri Gotovac uputila je poruku ohrabrenja udovicama koje će čitati ovaj tekst:

“Drage udovice, osluškujući vas, vaše emocije i potrebe, papa Franjo će mi pomoći da vas utješim i ohrabrim. On ukazuje na činjenicu da su udovice, djeca i siromasi predragocjeni u Božjim očima i da vas Presveto Trojstvo grli svom svojom ljubavlju. Gledajući na brak i obitelj kao identitet Presvetog Trojstva, čije se božansko svjetlo prelijeva kao duhovno svjetlo na njih, Papa ističe da smrću jednog od supružnika takva obitelj kao da ispada iz tog svjetlosnog kruga i zajedništva. Gubitak toga svjetla, ljubavi i tihe, neiskazive radosti i bliskosti unutar obitelji rađa prazninom i tugom; mrak je neizdrživ, dušu i tijelo obuzima žalost, tjeskoba, duhovna paraliziranost i beznađe. Što je potpunije iskustvo radosti, međusobne bliskosti i ljubavi bilo, teže se podnosi gubitak. Mrak je gušći, a beznadnost neizdržljivija. Gledajući na udovicu koja je po sakramentu braka postala živi dio Božjeg identiteta, svjetlosnog kruga Presvetog Trojstva, a smrću supruga ostaje bez svoga bitnog dijela, sam Bog liječi njenu usamljenost i ranu i po molitvi ponovo je uvodi u svjetlosni krug i u zajedništvo Presvetog Trojstva. Na taj način, udovice u mističnom Božjem tijelu, Crkvi, nalaze svoj izgubljeni dio, i svoj duhovni identitet.

Drage udovice, na temelju ovog teološkog promišljanja pape Franje htjela sam vam pokazati na koje dostojanstvo ste uzdignute. Kad to znate lakše ćete shvatiti zašto ste na poseban način Bogu mile i zašto brine o vama. S tom vjerom živite svoju mističnu povezanost s Kristom i nasljedujte ga služeći Crkvi darovima kojima ste obdarene kroz molitvu, pjevanje u zboru, čitanje u crkvi, pomoć starima i siromasima i slično”, ohrabrila je HKR-ova sugovornica sve udovice.