Prije nekoliko godina radila sam kao asistentica u nastavi s jednim dječakom. Rekla bih da sam ja ta od koje je on trebao ponešto naučiti, a zapravo on je bio taj od kojeg sam ja iz dana u dan učila. Posebno me naučio kako ljubiti bližnjega i onda kada je to jako teško.

U razredu je bio omalovažavan, izrugivan i odbačen i rijetko tko se želio s njim družiti te je to zaista bilo bolno promatrati. Kada bih ušla u razgovor s njima nisu imali objašnjenja zašto to čine nego im je to jednostavno bilo zabavno. Kada bi stajali na hodnicima okrenuli bi mu leđa, a on bi sam stajao sa strane. Tugu u očima nije mogao skriti, ali je sve to strpljivo i s blagim osmijehom podnosio.

Tugu u očima nije mogao skriti, ali je sve to strpljivo i s blagim osmijehom podnosio.

Što sam više dana provodila s njim otkrivala sam koliko je poseban i koliko mu je Gospodin podario talenata. Posebno bih izdvojila talent za crtanje jer ono što bi on nacrtao, ja ne bih mogla ni zamisliti, a kamoli nacrtati. Zaista je crteže stvarao s posebnom ljubavlju. Nosio je u sebi san jednog dana postati umjetnik, a nadam se da i hoće. Žalostilo me je što njegovi talenti nisu dolazili više do izražaja.

Situacija u obitelji bila je teška zbog majčine bolesti i njezinog dužeg boravka u bolnici. Zbog toga bi on često dolazio u školu, a da ništa nije ni jeo. Podijelio bi sa mnom svoju patnju zbog trenutne situacije, ali puno toga je čuvao u sebi. Kada bih primijetila da je gladan ponudila bih mu neku hranu, ali on bi sve ponosno odbijao uz riječi: „Nisam donio novce, a besplatno ne mogu uzeti“. Nije bilo načina da mu nešto poklonim jer kako rekoh imao je jedan ponos kojim je svaki poklon odbijao.

“Nisam donio novce, a besplatno ne mogu uzeti“.

Na moje inzistiranje prihvatio je malenu čokoladicu na poklon i to me je uistinu iznenadilo. No ono što je uslijedilo nakon toga bila mi je lekcija za cijeli život. Ušli smo u učionicu i pitao me može li nešto napraviti. Dopustila sam mu, ali iskreno nisam znala o čemu se radi.

Uzeo je čokoladicu iz torbe i krenuo je lomiti na sitne komadiće i prošetao se s tim po učionici te ponudio ostale učenike. Zanimljivo je bilo promatrati kako uzimaju te mrvice čokolade od dječaka od kojega su maloprije okretali leđa. Od onog istog dječaka kojeg danima nazivaju raznim imenima. Budući da je to bila malena čokoladica, on se ubrzo vratio na mjesto bez da mu je ostala i mrvica od nje. Nakon toga izgovorio je riječi koje i dan danas pamtim, riječi koje ću zasigurno pamtiti cijeli život.

Znam da me oni ne smatraju prijateljem i da mi se rugaju, ali ja ne želim biti kao oni.

„Hvala ti što si mi poklonila ovu čokoladicu. Znam da me oni ne smatraju prijateljem i da mi se rugaju, ali ja ne želim biti kao oni. Bog je rekao da ljubimo jedni druge i ja želim tako živjeti. Puno ga volim i želim ga slušati. Ovo mi je najsretniji dan jer sam ih mogao počastiti“, poručio je s posebnim sjajem u očima.

Bile su to riječi kojima je dotaknuo moje srce, riječi koje su mi zasigurno velika lekcija. „Znaš ovdje nisam asistentica u nastavi ja tebi već si ti meni životni asistent“, odgovorila sam mu.

Možda nam je teško uzvratiti ljubav onima koji se prema nama odnose loše, ali neka riječi ovog dječaka odzvone i u našim srcima kako bismo zaista naučili ljubiti onako kako nas Gospodin uči.

Prisjećajući se ovoga trenutka želim i sebe i vas podsjetiti kako je važno biti zahvalan i onda kada nam se čini da nemamo na čemu biti zahvalni. Možda nam je teško uzvratiti ljubav onima koji se prema nama odnose loše, ali dajmo im šansu, pokažimo im svojim primjerom kako iskreno ljubiti. Neka riječi ovog dječaka odzvone i u našim srcima kako bismo zaista naučili ljubiti onako kako nas Gospodin uči.