Bl. Paolo Manna rođen je 16. siječnja 1872. godine u Avellinu u Italiji u skromnoj i pobožnoj obitelji, kao peto od šestero djece. Nakon osnovne škole upisao je srednju tehničku školu u Avellinu i Napulju, a nakon toga upisuje studij filozofije na Sveučilištu Gregoriana u Rimu. Tamo je osjetio poziv od Gospodina i ulazi u sjemenište Instituta za vanjske misije u Milanu 1891. godine. Za svećenika je zaređen 19. svibnja 1894. godine u milanskoj katedrali. U rujnu 1895. godine odlazi u Burmu gdje je djelovao među pripadnicima naroda Ghekku o kojem je napisao i knjigu. Tamo je bio misionar 12 godina tijekom kojih je imao problema s tuberkulozom te se tri puta vraćao u Italiju radi teška  zdravstvenog stanja. Prilikom posljednjeg dolaska u Italiju, na svoju veliku žalost, ondje i ostaje. Na taj će način otkriti Božju volju za svoj život: kroz pisanje i publikacije biti misijski animator cijele Crkve, misionar Misijske zajednice.

Tijekom idućih 40 godina svu svoju energiju usmjeravao je na širenje misionarskog žara među klericima i laicima. Cilj njegova rada nije bilo samo širenje vjere u svijetu i pomaganje misionarima molitvama i prilozima, nego prije svega upoznati ljude s dužnošću širenja Crkve kako bi dobila više misionara, tako i među lokalnim svećenstvom, da bi svoju zadaću u potpunosti mogla ispuniti. Kao urednik časopisa Le Missioni Catoliche (Katoličke misije), a posebno u svom prvom djelu Missionari autem pauci (Nedovoljno je misionara), potaknuo je nevjerojatno oduševljenje za misije i velik broj misijskih poziva. Na taj je način počelo njegovo veliko djelo poticanja svih svećenika na interes za misije.

Rješenje misionarskog problema, potvrđuje o. Manna, leži u kleru: ako su svećenici misionari, to će biti i kršćanski narod. Samo ako svećenici žive strast da nose Krista svim muškarcima i ženama, kršćanski će svijet moći činiti čuda. To je njegov ton, strastven, malo pretjeran u izjavama, ali otvoren, iskren, izravan, on govori ono što želi reći: „Ako je velik dio svijeta dobar i svet, to je zahvaljujući svećenicima; a gdje nije bolje i svetije, rad svećenika bio je neadekvatan… Kakvu tužnu predstavu nudimo mi svećenici kada se obeshrabreni, gotovo plačući, bespomoćno žalimo na jadno stanje većine svijeta i naših vlastitih kršćanskih zemalja. Za neuspjeh naše službe, za neuspjeh Boga! Ali Bog nikada ne iznevjeri i Crkva nikada neće iznevjeriti; ono što može propasti djelo je ljudi, koji su slabi i neprikladni za zadatak tako nadnaravan i božanski…“ (Piero Gheddo, misionarski povjesničar Papinskog instituta za inozemne misije)

Ako je velik dio svijeta dobar i svet, to je zahvaljujući svećenicima; a gdje nije bolje i svetije, rad svećenika bio je neadekvatan…

Njegov san o osnivanju Misijske zajednice za kler ostvaren je s podrškom pape Benedikta XV., i to zahvaljujući spremnom zalaganju bl. Guida Marije Confortija, biskupa Parme i utemeljitelja misionara ksaverijanaca. Prvi međunarodni kongres Misijske zajednice (održan 3. siječnja 1922.) govorio je o nužnosti poučavanja o misijama u bogoslovijama, što je dotad bilo nepoznato područje u katoličkim obrazovnim institutima. Kako bi potaknuo razvoj mnogih poziva za misije, o. Manna je u svojim mnogobrojnim napisima naglašavao nezamjenjivu ulogu svećenika u naviještanju Evanđelja i stvaranju misijske svijesti u Božjem narodu. Papinska misijska zajednica brzo se širila nakon što je papa enciklikom Maximum illud (iz 1919.) potaknuo da bude prisutna u svakoj biskupiji. Kroz brojne propovijedi i publikacije, o. Manna je oduševljavao kler i laike za misijski ideal, a mladim je ljudima postavio izazov da taj ideal ostvare. Za njega nije postojao misijski poziv različit od svećeničkog ili općenito kršćanskog poziva, i njegov je moto bio: „Svi su misionari“! Smatrao je da su svi krštenici misionari, ali prvenstveno je „svaki svećenik po svojoj prirodi i definiciji misionar“. Zadaća Misijske zajednice je promicanje misijskog djelovanja i širenje misija kroz izravan angažman onih koji su, poput apostola, primili zapovijed: „Pođite, dakle, i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga…“ (Mt 28,19).

Svi su misionari.

Žalio se da je velik dio klera „zaboravio na veliku i temeljnu istinu“, onu da je „primarna dužnost Crkve evangelizacija svijeta – cijeloga svijeta“. Univerzalni misionarski duh mora ići ukorak s duhom jedinstva s onima koje prve nazivamo „odijeljenom braćom“, i to je „nužan uvjet za pobjedu Evanđelja u svijetu“.

“Ako pak ne možete ići u misije, zapamtite da uvijek imate dužnost biti revni i promicati sva djela koja su usmjerena da im pomognu i podrže.” (P. MANNA, Operarii autem pauci! La vocazione alle missioni estere, Milano 1960, 253)

Svojim je istraživanjima i smjelim izjavama bl. o. Manna proročki navijestio deklaracije Drugoga vatikanskog sabora, posebice Ad Gentes (2, 39), Lumen Gentium, Optatam Totius (20) i Presbyterorum Ordinis (10). Zajedno sa svećenicima, redovnici, redovnice i posvećeni laici također su prirodni misijski radnici. Godine 1949. dekretom Huic Sacro Kongregacija za širenje vjere i njima je omogućila članstvo u Zajednici. Dekretom od 28. listopada 1956. papa Pio XII. dao je Zajednici naziv „papinska“ te je preimenovana u Papinsku misijsku zajednicu svećenika, redovnika i posvećenih laika. Kraće se naziva Papinskom misijskom zajednicom (PMZ). I sam je o. Manna u svom institutu služio od 1924. do 1934. kao generalni superior. Plod njegova djelovanja su Opažanja o modernoj metodi evangelizacije, u kojima predlaže posebnu i drugačiju formaciju većeg broja bogoslova u misijskim zemljama i osnivanje lokalnih crkava koje bi vodilo lokalno svećenstvo. U svojim je kasnijim godinama, kao u snu, skicirao svoj veliki, proročki i dalekosežni misijski plan: naše crkve i naviještanje Evanđelja. Netom prije održavanja Drugoga vatikanskog sabora, pozvao je starije Crkve da osnuju misijske bogoslovije kako bi izravno mogle sudjelovati u evangelizaciji svijeta i pomoći mlađim misijskim Crkvama.

Potrebna nam je vjera, potreban nam je sveopći križarski pohod žarkih molitvi, potrebna nam je velika velikodušnost, brižnost i veliko srce.

Manna će ostat zapamćen i po zalaganju za osnivanje Družbe sestara misionarki od Bezgrješne, kao i po brojnim knjigama i izdanjima. Osobito je zaslužan za uvođenje inovativnih metoda misionarskoga rada, a njegovo je, tvrde upućeni, najveće naslijeđe primjer budućim generacijama. Njegovu neugasivu strast za dobrobit misija nisu mogle uništiti ni bolest ni patnja. Do smrti se vodio geslom: Sva Crkva za sav svijet!

Paolo Manna umro je 15. rujna 1952. u Napulju, a papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 4. studenog 2001. godine.

“Svijet je umoran, obeshrabren i izgubljen. Treba svjetlo, treba mir, treba vodstvo. Potrebna nam je vjera, potreban nam je sveopći križarski pohod žarkih molitvi, potrebna nam je velika velikodušnost, brižnost i veliko srce. Na ovu situaciju trebamo odgovoriti inteligentnom i stalnom suradnjom biskupa, svećenika i svih krštenika.” (P. MANNA, La cooperazione cristiana alla conversione del mondo e l’Unione Missionaria del Clero – 1934., u: Scritti, v. 12, str. 22)

Posjetite www.misije.hr i pratite aktivnosti Nacionalnog misijskog ureda na društvenim mrežama: www.facebook.com/missioHR ili www.instagram.com/misije.hr. Za dodatne informacije kontaktirajte Nacionalni misijski ured u Zagrebu: 01/5635-055; e-mail: missio.croatia@misije.hr

Bl. Paolo Manna / Foto: Papinska misijska djela u Republici Hrvatskoj