"S Bogom nikada nećemo izgubiti ništa osim vlastitih iluzija o životu, a dobit ćemo njega, što znači sve! To je jedini put do neba, do mirom ispunjena srca, a vjerujem da je to ujedno ono što svatko od nas želi i traži u životu", ističe župnik Župe Presvetog Trojstva u Zagrebu – Prečko vlč. Tomislav Šagud.
Uvod
Danas slušamo prve riječi koje u Ivanovu evanđelju Isus upućuje ljudima. One su svojevrstan sažetak cijele drame ljudske povijesti.
Bogotražitelji
Otkad imamo pisani trag povijesti, pratimo čovjeka koji se ne miri sa svojom ograničenošću i prolaznošću. Nikako da se zadovolji punim tanjurom i krovom nad glavom, već stalno pruža ruke prema nebu kao da želi dohvatiti zvijezde. Ne, to nije pohlepa, nego duboka čežnja koja prebiva u svakom čovjeku i koja govori da ovo vidljivo nije sve što postoji te da naša svrha nije na tren gorjeti u vremenu i potom nestati, nego da postoji jedna dublja istina koju možemo dosegnuti i prijeći u vječnost. To je ono što su minule civilizacije pokušavale postići podižući spomenike, bilo sebi bilo nebeskim bićima; to je ono o čemu su pisali filozofi, o čemu su pjesnici pjevali. Svaki čovjek u sebi nosi taj nemir i traži najbolji način da na njega odgovori.
Tijekom povijesti pojavljivali su se razni učitelji i pojedini bi s vremena na vrijeme ponudili neko usmjerenje koje bi privuklo veći broj sljedbenika, a jedan od takvih svakako je bio i Ivan Krstitelj. Oko njega se stvorio krug učenika koji su u njemu prepoznali nešto drukčije od ostalih ponuda u svijetu. Evanđelje nam otkriva da je Ivan dvojici od tih učenika naložio da krenu za Isusom kako bi od njega saznali odgovore na svoja pitanja.
Čežnja za Bogom
„Isus se obazre i vidjevši da idu za njim, upita ih: ‘Što tražite?’” (Iv 1,38). Ove riječi, prve koje Isus izgovara u Evanđelju, upućene su svakom čovjeku: Što tražiš? Za čime čezne tvoje srce i tvoja duša, u što polažeš svoje nade, gdje misliš da ćeš pronaći sreću, smisao, sigurnost, prihvaćenost? Za što se u životu najviše brineš, u što ulažeš svoje ograničeno vrijeme i snagu? Misliš li zaista da će ti to donijeti vječni život ili je sve to varka koja život krade? Zašto ljudi nekada donose tako loše odluke: prepuštaju se porocima, napuštaju obitelji, lažu, kradu, neki čak i ubijaju?
Ove riječi, prve koje Isus izgovara u Evanđelju, upućene su svakom čovjeku: Što tražiš? Za čime čezne tvoje srce i tvoja duša, u što polažeš svoje nade, gdje misliš da ćeš pronaći sreću, smisao, sigurnost, prihvaćenost?
Sve što u životu radimo, svaka težnja koju imamo proizlazi iz one temeljne čežnje, a to je čežnja da se vratimo u Božju blizinu, u Eden iz kojega smo zbog grijeha protjerani. Stoga za svakog čovjeka možemo reći da je bogotražitelj, samo što većina ljudi toga nije svjesna. Nismo svjesni da se sve naše unutarnje potrebe za pravednošću, istinom, mirom, dobrotom, ljepotom, intimnošću, sigurnošću, prihvaćenošću, i mnoge druge koje su nam svima zajedničke, u punini mogu ostvariti jedino u Bogu. Zna to i đavao, koji dolazi i laže nam da ćemo postati sretni ako mu se poklonimo, da ćemo mir i sigurnost steći zgrtanjem novca, pravdu nasiljem, a prihvaćenost i odobravanje laganjem i pretvaranjem.
Stoga za svakog čovjeka možemo reći da je bogotražitelj, samo što većina ljudi toga nije svjesna.
Susret s Isusom
Isus pita: „Što tražite?” ili drugim riječima: „Imate li neku želju koju biste htjeli da vam ispunim?” Učenici odgovaraju: „Želimo biti s tobom, želimo da nas poučiš kako treba živjeti.” To je smisao pitanja „Učitelju… gdje stanuješ?” (r. 38). Očito ih je Krstitelj dobro poučio da Bog nije tiranin, da nije došao dokinuti ljudsku sreću i slobodu, nego upravo suprotno: jedino u njegovoj blizini, slušajući njegovu Riječ, dopuštajući mu da ga promijeni, čovjek može postati sretan, slobodan i potpuno ostvaren.
Trebamo se pitati tražimo li i dalje Boga ili smo se u životu zadovoljili stvarima koje nisu Bog.
Današnje evanđeosko čitanje mora biti ispit savjesti za svakoga od nas. Trebamo se pitati tražimo li i dalje Boga ili smo se u životu zadovoljili stvarima koje nisu Bog. Nije dovoljno krstiti se i ići na misu. Juda je također pošao za Isusom, također je bio veliki bogotražitelj, ali nije bio spreman na onaj posljednji korak koji vjera zahtijeva: nije bio spreman potpuno se odreći sebe, svoje volje, svojih zaštita, sigurnosti i životnih oslonaca kako bi mu Bog mogao postati sve to. Kada tražimo Boga, moramo biti spremni ići do kraja, poput ostalih apostola.
Za nas koji smo već pošli putem vjere to konkretno znači da svaki dan trebamo kleknuti pred Boga i reći: „Bože predajem ti sve što imam, sve što jesam. Dođi i zakralji se u mojem životu.
Bog nije kruti tiranin, nego je Otac od kojega smo stvoreni i za kojega smo stvoreni. Poziva nas da mu dadnemo priliku, da dođemo i vidimo (usp. r. 39) kako je živjeti u Božjoj blizini. To nije odluka koja se donosi jednom, nego svakoga dana. Za nas koji smo već pošli putem vjere to konkretno znači da svaki dan trebamo kleknuti pred Boga i reći: „Bože predajem ti sve što imam, sve što jesam. Dođi i zakralji se u mojem životu. Neka se svaka moja želja, postupak i odluka podloži tvojoj volji.“ S Bogom nikada nećemo izgubiti ništa osim vlastitih iluzija o životu, a dobit ćemo njega, što znači sve! To je jedini put do neba, do mirom ispunjena srca, a vjerujem da je to ujedno ono što svatko od nas želi i traži u životu.
Zaključak
Gdje je Isus živio? Poslije u Evanđelju saznajemo da on zapravo nema doma, da nema ni „gdje bi glavu naslonio” (Mt 8,20). Isus ovdje na zemlji nema nikakav oslonac jer on postaje naš oslonac. Svatko od nas može nasloniti glavu na njegovo rame, u njegovu krilu naći mir, upravo onako kako je rekao: „Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.” (Mt 11,28).
Izvor: sagud.xyz