Današnjim blagdanom Krštenja Gospodinova završava liturgijsko vrijeme Božića i počinje vrijeme kroz godinu. Upravo su događaj i otajstvo Isusova krštenja simboličan pokazatelj ovoga prijelaza. Kristovim krštenjem započinje njegovo javno djelovanje. Isus izlazi iz anonimnosti i počinje oko sebe okupljati učenike i pripremati se za poslanje koje mu je namijenio Otac te koje je on dragovoljno prihvatio, a koje će svoj vrhunac imati u njegovoj muci, smrti i uskrsnuću.

U događaju i otajstvu današnjeg blagdana slavimo objavu Boga – teofaniju, Otac svjedoči za Sina, a Duh Sveti ga ispunja svojom snagom i silom. Otac potvrđuje Sina i, možemo reći, na taj ga način označava ga kao onoga kojega šalje, odnosno kao onoga koji je među nama umjesto njega. Isus Krist je onaj odavno priželjkivani izabranik kojega najavljuje prorok Izaija u prvome čitanju. Na krštenju ga Otac potvrđuje kao miljenika duše svoje, kao onoga na koga je izlio svoga Duha i koji donosi pravdu narodima. U Isusovu nam se krštenju objavljuje da je on Pomazanik kojega je Otac postavio za Savez s narodima. Ovdje se javno očituje da je Isus onaj koji je spona između neba i zemlje, između Boga i ljudi i ljudi međusobno. On je onaj koji nas zastupa pred Bogom i nama donosi Boga. 

U Isusovu nam se krštenju objavljuje da je on Pomazanik kojega je Otac postavio za Savez s narodima. Ovdje se javno očituje da je Isus onaj koji je spona između neba i zemlje, između Boga i ljudi i ljudi međusobno.

Na Isusovu krštenju, kojim započinje njegovo javno djelovanje, Pracrkva je u njemu prepoznala Riječ koju je Bog poslao sinovima Izraelovim naviještajući im tako evanđelje, radosnu vijest spasenja. Isus Krist je ta Božja Riječ koja se utjelovila i po kojoj je sve postalo. On je Gospodar svjetova. U njemu prebiva punina božanstva, on je, pomazan i ojačan Duhom Svetim, prošao ovom zemljom čineći dobro i donoseći spas ljudima. Vrlo je važno sve ovo što smo rekli i o čemu govore prorok Izaija i sveti Petar u Djelima apostolskim, jer je prva Crkva, promišljajući o onomu što je Isus činio i govorio, upravo u tome događaju prepoznala Isusa kao pravoga Boga i pravoga čovjeka i to nama prenijela na vjerovanje. 

Događaj Isusova krštenju, kad ga Otac potvrđuje kao svoga ljubljenog Sina, baca svjetlo i na otajstvo Kristova uskrsnuća. Oba nam događaja svjedoče da Isus nikada nije bio bez Očeva priznanja. U oba događaja Otac svjedoči za Sina, daje svjedočanstvo o Isusu kao svome Sinu. U oba događaja Otac potvrđuje Sina. U događaju krštenja potvrđuje ga i označava kao onoga koga su navijestili proroci, kao Pomazanika, Mesiju, Krista. U događaju uskrsnuća Otac potvrđuje Sina uskrisavajući ga od mrtvih, čime želi dati potvrdu da njegov život, poslanje i smrt nisu promašen slučaj, nego da ih je Otac pogledao i prihvatio njihove plodove. 

Događaj Isusova krštenju, kad ga Otac potvrđuje kao svoga ljubljenog Sina, baca svjetlo i na otajstvo Kristova uskrsnuća.

Isusovo uskrsnuće temelj je naše vjere, a njegovo kršenje važno jer ukazuje na moć i snagu našega krštenja. Možda smo pomalo zaboravili na milosti dobivene kod krštenja. No, kao vjernici, uvijek si trebamo posvijestiti silu i snagu odozgor koju smo dobili na krštenju. Bog nas nikada ne prestaje jačati i osnaživati; nikada nas ne prestaje privlačiti sebi i sjedinjavati sa sobom. On nas nikada ne napušta, nego nas potvrđuje u našim dobrim nastojanjima. On nas i danas šalje da poput Isusa, njegova ljubljenoga Sina, prolazimo ovom zemljom čineći dobro. Imamo li snage za to? Želimo li to?

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Božidara Nađa prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.