Drevna je legenda, koju bilježi Plutarh, držala da je Romul (Romulus), koji je prema njoj osnovao grad Rim 753. godine pr. Kr. te vladao kao njegov prvi (legendarni) kralj, uveo i originalni rimski kalendar. Taj se kalendar sastojao od deset mjeseci koji su započinjali mjesecom koji bi odgovarao našem ožujku (mensis Martius), a zimska sezona između onoga što bi odgovaralo našem prosincu i ožujku u njemu je bila tek neodređeno razdoblje koje isprva nije bilo podijeljeno u mjesece. Legenda dalje kaže da je drugi (legendarni) kralj Rima, Numa Pompilije (Numa Pompilius), reformirao kalendar dodavši u njega mjesece koje mi poznajemo kao siječanj (mensis Ianuarius) i veljaču (mensis Februarius) te učinivši siječanj prvim mjesecom godine, pri čemu je nekadašnji prvi mjesec postao tek treći mjesec godine, onaj kojeg mi zovemo ožujkom.

Trag te reforme pronalazimo u imenima mjeseci u latinskom jeziku te u drugim jezicima koji su ta imena usvojili, poput engleskog, njemačkog, francuskog, talijanskog ili srpskog. Prema doslovnom prijevodu izvornih latinskih imena, naš rujan je „sedmi mjesec“ (mensis September), listopad „osmi mjesec“ (mensis October), studeni „deveti mjesec“ (mensis November), a prosinac „deseti mjesec“ (mensis December), što su imena koja potječu iz doba dok je rimski kalendar imao svega deset mjeseci. Dodavanjem nova dva zimska mjeseca, siječnja (mensis Ianuarius) i veljače (mensis Februarius), na početak godine, dakle ispred originalnih deset mjeseci, navedeni mjeseci nazvani po činjenici što su u originalnom kalendaru bili sedmi, osmi, deveti i deseti mjesec godine postali su deveti, deseti, jedanaesti i dvanaesti mjesec godine u reformiranom kalendaru, zadržavajući pritom svoja stara imena koja nakon reforme nisu više odgovarala novom rednom broju tih mjeseci u godini (mensis September koji znači „sedmi mjesec“ je deveti mjesec godine, i tako redom).

Međutim, povijesni događaj koji je definirao rimsku godinu i njezin početak jer se svake godine odvijao na jedan točno određeni dan te je imao pravni učinak u trajanju od točno godinu dana – stupanje na dužnost dvojice konzula koji su u toj godini služili kao paralelni poglavari Rimske Republike – bio je 15. ožujka (na Martovske ide), a na 1. siječnja je prenesen tek od 153. godine pr. Kr. Time je i Nova Godina s 15. ožujka prebačena na 1. siječnja, naime na prvi dan prvog mjeseca kalendarske godine.

Mjesec siječanj (mensis Ianuarius) dobio je svoje ime po bogu Janu (Ianus, u prijevodu „vrata“, „prolaz“) – rimskom bogu vratā i prolazā koji je u rimskoj mitologiji bio zadužen i odgovoran i za nove početke. Ta je tradicija dobro posvjedočena u antičkim izvorima (zapisuju ju Ciceron, Ovidije, Varon i drugi, a spominje ju čak i Augustin). Budući da su vrata po svojoj funkciji mjesto prijelaza iz jednog prostora u drugi, počela su simbolizirati i prijelaz iz jednog vremena u drugo. Simbolom vrata se, naime, prenosi ideja da su u vremenu svi početci bitno povezani sa završetcima, baš kao što i u prostoru svaki ulaz ujedno služi i kao izlaz. Na taj način već i samo osobno ime povezano s vratima naglašava temeljni koncept dualnosti kojeg bog Jan predstavlja – ne samo u fizičkim prostorima nego i u metafizičkim aspektima vremena. Tako je u likovnoj umjetnosti Jan prikazivan s dva lica: jednim koje gleda unatrag, u razdoblje prošlosti koje je upravo završilo, i drugim koje gleda unaprijed, u razdoblje budućnosti koje tek započinje. Taj moćni ikonografski simbol izražava njegovu božansku sposobnost istovremenog gledanja i u prošlost i u budućnost, a time i nadgledanja samog tijeka vremena. Jan je tako postao duboko i tijesno povezan s konceptom vremena i njegovom cikličkom naravi koja se opaža i u životnom ciklusu prirode, primjerice u izmjeni godišnjih doba i vegetacijskih sezona ratarskih kultura. Upravo je zbog toga, na temelju jedne tradicije, njegov mjesec odabran za prvi mjesec rimskog kalendara – bio je to mjesec posvećen bogu koji je bog novih vremenskih početaka.

Ipak, prikaz božanstva s dva lica nije bio specifičan Rimu. U drevnoj Mezopotamiji, počevši s 3. tisućljećem pr. Kr., sumerski bog Isimud – služitelj i glasnik boga po imenu Enki (akadski Ea), boga mudrosti te slatkih voda – bio je prikazivan upravo s dva lica koja gledaju u suprotnom smjeru. Enuma elish – babilonski mit o stvaranju sastavljen u 2. tisućljeću pr. Kr. koji inače sadrži razne i brojne literarne paralele s kasnijom biblijskom Knjigom Postanka i njezinim pripovijestima takozvane „biblijske prapovijesti“ (Post 1–11) – opisuje boga Marduka, vrhovnog i glavnog babilonskog boga, govoreći da ima četiri oka i četiri uha, dakle dva lica. Cilindrični pečati iz 2. tisućljeća pr. Kr. proizvedeni u kraljevstvu Mitani, na području sjeverne Mezopotamije i Sirije, također su prikazivali različite bogove s dva lica ili dvije glave.

Unatoč tome, spomenuti umjetnički prikazi drevnih bliskoistočnih božanstava nisu imali nikakve veze s vratima, prolazima ili prijelazima iz jednog vremenskog razdoblja u drugo. Vrlo vjerojatno su na vizualan i slikovit način odražavali religijsku misao o sposobnosti bogova da budu prisutni na različitim mjestima u isto vrijeme te da istovremeno vide, znaju, nadziru i kontroliraju što se ondje događa. U povijesti religije, veza između imanja dva lica i odgovornosti za prostorne ili vremenske prijelaze te nove početke bila je pak jedinstvena za rimskog boga Jana (Ianus) i za kalendarski mjesec nazvan po njemu (mensis Ianuarius). Treba istaknuti i da, za razliku od većine bogova rimske mitologije, Jan svojeg pandana nema čak niti u grčkoj mitologiji (pandani su, primjerice, Jupiter i Zeus, Neptun i Posejdon, Pluton i Had, Venera i Afrodita, Vulkan i Hefest).

Tu drevnu mitološku misao o prijelazu iz jednog vremenskog razdoblja u drugo te o novom početku, posredstvom kasnijih rimskih legendi te antičkih i srednjovjekovnih europskih tradicija (pa i onih kršćanskih koje su ju nastojale „pokrstiti“ i „spiritualizirati“ dajući joj novo duhovno značenje povezanosti s Kristovim božićnim otajstvom u osmini Božića), baštini i čuva i naša suvremena civilizacija te stoga Novu Godinu kao početak novog godišnjeg ciklusa obilježava i slavi upravo 1. siječnja.

Marko Taborsky / Foto: Kustodija Svete zemlje

Marko Taborsky, magistar teologije i vjernik laik Zagrebačke nadbiskupije. Rodom je iz Požege, gdje je pohađao Katoličku klasičnu gimnaziju. Filozofiju i teologiju studirao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu i Grazu. Od 2019. godine boravi u Svetoj zemlji, studira biblijske znanosti i arheologiju na franjevačkom Fakultetu biblijskih znanosti i arheologije te se dodatno usavršava u asiriologiji na dominikanskoj Francuskoj biblijskoj i arheološkoj školi u Jeruzalemu. Bavi se arheološkim terenskim radom, a djeluje i kao stručni pratitelj hodočasnikā u Svetoj zemlji. Za portal Hrvatske katoličke mreže piše od 2022. godine.