Ljubav prema određenom sportu se rađa u dječjoj dobi, ali djeca baš ne bi smjela imati pušku u rukama. Kako ste se onda i kada Vi uključili u streljaštvo?

Streljaštvo je specifičan sport u kojemu djeca na streljani uvijek moraju biti u prisutnosti starijeg voditelja ili osobe koja provodi gađanje. Ja sam u tome okušao u dobi 15 godina. Otac je bio lovac, pa smo brat i ja često s njim išli u lov. Na nekom lovačkom natjecanju sam od deset “golubova” pogodio jednoga i tu se, na neki način, rodila ta ljubav prema tom sportu. Godine 1999. sam se aktivno počeo baviti streljaštvom, bio sam 4. na državnom prvenstvu, sa 17 godina sam već osvojio broncu na Europskom prvenstvu i tako je sve krenulo.

Godine 2019. izjednačili ste svjetski rekord, odnosno pogodili ste sve mete u finalu Svjetskog kupa u Al Ainu.

Od 1992., otkad se puca 125 hitaca (a ne više 200 kao ranije), na tom Svjetskom kupu sam izjednačio spomenuti svjetski rekord, kao 12. čovjek u povijesti. Puno puta sam postigao 124, ali u Al Ainu, na neki način, sve se poklopilo i tu sam uzeo svoju treću kvotu za Olimpijske igre u Tokiju.

Olimpijske igre Rio 2016., trap, Josip Glasnović // Photo: Igor Kralj/PIXSELL

Što trapašima najviše smeta na streljani?

Ako je vjetar brži od 20 km/h, onda zanosi mete i ometa u pucanju. Smetaju nam i slaba vidljivost i pozadina. Svi sanjamo o idealnim uvjetima, ali nikad se ne zna kad ćemo ih imati. Vrijeme se uvijek mijenja, a mi se nastojimo prilagoditi svim uvjetima, pa vježbamo i u hladnim, oblačnim i kišovitim uvjetima. Svaki dan, i kad je kiša i vjetar, idemo na trening, pa ako ne ide, ne ide. Ali smo barem pokušali.

Karijera vam je bila zaista bogata. Bili ste europski prvak 2013., četverostruki pobjednik Svjetskog kupa posljednjih godina, ali svakako posebno blješti naslov olimpijskog pobjednika iz 2016.!

Karijera je stvarno jako dobra i ja sam zadovoljan s njom. Samo to zlato na Olimpijskim igrama mi je kruna karijere, ali cijela ta godina bila je stvarno izazovna. Mjesec dana prije OI sam na Europskom prvenstvu osvojio srebrnu medalju, a potom u Riju zlato! To je neopisiv osjećaj. U Pekingu sam nastupio i osvojio peto mjesto i dobio određeno iskustvo. U Londonu sam bio kao trener, pa sam u Rio došao osvojiti barem neku medalju, jer se u našem sportu jako teško kvalificirati za Olimpijske igre. Kad sam u Riju pobijedio, određeno vrijeme uopće nisam bio svjestan tog uspjeha. Ali, kako vrijeme prolazi, a već je sedam godina prošlo, u meni uvijek ostaje ta predivna emocija.

Pobjedničko postolje u Riju 2016. godine // Photo: Igor Kralj/PIXSELL

Nakon što je 2012. godine Giovanni Cernogoraz osvojio zlato na Olimpijskim igrama u Londonu, Vi ste pobijedili u Riju. Koja je tajna Hrvata na olimpijskom vrhu punih devet godina, točnije 1379 dana?

Mi smo godinama dominirali u trapu i osvajali i ekipne i pojedinačne medalje. Uvijek je netko bio u finalu, ali kad je Giovanni osvojio to zlato, i u meni se pokrenula nova želja i volja za još boljim treningom. Imamo srce, jer nemamo baš neke uvjete u Hrvatskoj za bavljenje streljaštvom. Mi smo Talijanima dvaput uzeli zlato iz ruke, a oni imaju sve – od opreme, pušaka, streljane – sve. Zato smo mi, u lošijim uvjetima, uvijek “grizli” jače i iz nekog inata osvajamo medalje. Giovanni je ove godine bio i svjetski i europski prvak, tako da se ništa nije dogodilo preko noći. Mi radimo, treniramo, mučimo se i to je dio našeg života, a ti uspjesi nas raduju i guraju dalje.

Streljaštvo je vrlo dinamičan, a zapravo relativno miran sport, u kojem se mora zadržati mirnoću. Koliko imate vremena za reakciju od poziva dok meta izleti?

Od poziva mete do pucanja je između 60 do 80 stotinki. To je jako kratko vrijeme, jer kad uočite metu, morate biti brzi, ali i ostati mirni. Streljaštvo nije opasan ili zahtjevan sport, ali moramo biti jaki i fizički i psihički, jer smo na terenu i po sedam sati. To stvarno zna biti naporno i za psihu, ali i za kralježnicu, ramena i sve ostalo. Dobar trapaš mora biti izdržljiv, strpljiv, motiviran i mora puno trenirati, ali i biti talentiran. Na kraju, silno je važna mentalna priprema. Streljaštvo je moj život. Cijeli život sam u tome i naučio sam se disciplini.

Zlatni Josip Glasnović // Photo: Igor Kralj/PIXSELL

Koliko je teško, ili lako, djecu dobiti u sport općenito?

Streljaštvo je malo skuplji sport, zato je teško djecu pridobiti u naše klubove. Uostalom, tu je i oružje, a kad spomenete oružje, to je već malo škakljivo. Ali ne znaju svi pozadinu toga, da je streljaštvo stvarno prekrasan sport. S druge strane, otac sam dvoje djece. Kći se bavi gimnastikom i, na neki ih način oboje “tjeramo” u sport, jer danas je sve u ekranima i mobitelima. Zato su djeci važni roditelji i treneri koji će djecu privući, da im na treningu sa savjetima dolaze puno pristupačnije. Nadam se da će i tako djeca vidjeti prostora da ostanu u tom – ili bilo kojem drugom – sportu.

Koji su Vam daljnji planovi?

I dalje se bavim streljaštvom iz ljubavi, ali i zato što sam još uvijek uspješan, pa imam talijanske sponzore bez kojih se ne bi mogao isfinancirati, od opreme, pušaka, municije… Olimpijski odbor također stalno podupire nas sportaše, a član sam i Sportske satnije u MORH-u. Uglavnom, bavim se sportom još uvijek, do OI u Parizu, možda još jedan olimpijski ciklus, pa ćemo vidjeti kako će služiti zdravlje i refleksi. Mislim da ću ostati u ovom sportu dok god mogu.