Kako toga ne bi bilo potrebno se medijski educirati i razgovarati o tome sa stručnjacima. Jedna od njih je izv. prof. dr. sc. Marija Boban, profesorica Pravnog fakulteta Sveučilišta u Splitu koja je bila gošća TV emisije „Vidljivi tragovi“ Splitsko-makarske nadbiskupije. Emisija je emitirana 21. studenoga na TV Jadran, a potom i na Laudato TV.

Profesorica Boban, često upozorava kako je danas teško doći do „točnih informacija“ te o tome kaže: „Svjedoci smo da je virtualni svijet počeo prevladavati nad realnim svijetom, osobito za mlade i djecu, ali i za starije, najosjetljivije članove društva. Informacije su sve dostupnije, ali i dezinformacije i poluinformacije koje bilo da se ciljano ili nenamjerno prenose preko interneta, koji je kao mediji bez kontrole postao svima dostupan. Wikipedija, koja je jedna ‘enciklopedija’ koju može dopunjavati svatko, pojavljuje se u svim istraživanjima kao i blogovi kojima su autori i nepotpisane osobe. Kad usporedimo mnoštvo stranica, portala, blogova, društvenih mreža dođe nam upitati se što su relevantni izvori i što je definicija informacije same po sebi? Danas se, nažalost, srećemo i s novim oblicima informacijskih operacija tzv. ‘hibridnim ratovima’ gdje se ciljano plasiraju informacije ali i dezinformacije. Svjedoci smo novih ratnih sukoba koji tinjaju neposredno u našoj blizini. Čini nam se da su Rusija i Ukrajina geografski udaljene ali virtualno plasiraju nam se različite informacije iz raznih izvora – putem portala, društvenih mreža i medija općenito stoga se s razlogom pitamo kome vjerovati?! Informacija postaje oružje jer je brža i u skladu s njom djelujete.“

izv. prof. dr. sc. Marija Boban i dr. sc. Silvana Burilović Crnov

Mediji odgajaju djecu putem informacija koje im se serviraju putem crtanih, igranih filmova… Mediji stvaraju novu kulturu „medijsku kulturu“, a ono što nam nedostaje je više „medijske pismenosti“, da bismo znali kako koristiti medije i kako ih razumjeti. Stoga prvi savjet koji daje studentima kako bi došli do što toč(nij)ih i relevantnih informacija je da se informiraju iz više izvora.

Uz to ono što bismo svakako trebali mi u Hrvatskoj napraviti po pitanju medijske pismenosti je uvesti više radionica od predškolske dobi jer to nije sastavni dio obrazovnih strategija niti obvezni dio školskih kurikuluma. Svaka škola za sebe donosi svake školske godine novi kurikulum, a bilo bi preporučljivo uključiti edukacije i radionice o temi medijske pismenosti kao sastavni dio. Možemo se složiti s profesoricom Boban i upitati: „Zašto to ostaviti isključivo kao preporuku? Zašto to ne uvesti kao obveznu temu?“ Kao primjer navodi građanski odgoj o kojem se često govori, a sigurnost na internetu je svakako tema koja je primjerena djeci. „Informiranje putem društvenih mreža i portala, novih medija je svakako jedan dio te sigurnosti. Ne možemo zanemariti da djeca ali i stariji ne razumiju sve opasnosti koje im vrebaju na internetu. Tu možemo govoriti i o računalnom kriminalitetu ali i o nizu opasnosti koje vrebaju jer primjerice građani daju svoje osobne podatke ne relevantnim stranicama, osobama. Dovode se u opasnost jer nemaju dovoljnu razinu medijske pismenosti kako bi razlikovali relevantan izvor od nerelevantnog“, upozorila je prof. Boban koja se godinama bavi temama informacijske sigurnosti, zaštite podataka poglavito zaštite osobnih podataka što je jedna od ključnih tema od donošenja Opće uredbe o zaštiti podataka.

Od stupanja na snagu, 25. svibnja 2018., Opće uredbe o zaštiti osobnih podataka (poznatije kao GDPR – General Data Protection Regulation) i Zakona o provedbi Opće uredbe o zašiti osobnih podataka, moderniziran je regulatorni okvir na europskoj razini i ujednačen pravni okvir zaštite osobnih podataka u cijeloj Europskoj uniji s ciljem učinkovite zaštite podataka građana u digitalnom okruženju. Najznačajniji iskorak jest “pravo na brisanje”, naglasila je prof. Boban te dodala: „Načelo ovog prava je omogućiti pojedincima da zatraže brisanje ili uklanjanje osobnih podataka ukoliko nema uvjerljivog razloga za njihovu obradu, čak i ako su dali privolu za obradu podataka. Ako želite izbrisati svoj Facebook profil – to je vaše pravo. To ne znači deaktivacija profila, već brisanje svih podataka na njemu o vama u roku od 30 dana. Ili ako je tražilica povukla vašu fotografiju s nekog vašeg profila. Uvijek dajem savjet da bude zaključan osobni profil na društvenim mrežama ako nemate poslovni profil odnosno financijski interes kod otvorenog profila. Internetske tražilice direktno povlače i spremaju podatke – sve što je javno objavljeno, pa i kad je zaključan profil povući će profilnu fotografiju osobe koja je javna te će biti javno dostupna u svim pretraživanjima vezano uz dotičnu osobu.“

Ono što često medijski stručnjaci, ali i policija upozoravaju je da roditelji ne bi trebali objavljivati fotografije svoje maloljetne djece na internetu, osobito ne stavljati da su javno dostupne. Primjerice, kada objave fotografije svoje djece prvog dana škole ili vrtića ispred škole/vrtića mogu ga izložiti fizičkoj opasnosti jer ga netko zlonamjeran može locirati. Treba nadalje poučavati djecu da ne daju svoje podatke nepoznatim osobama, da ne komuniciraju s nepoznatim osobama na društvenim mrežama. Nažalost imamo sve više prisutnu problematiku pedofila i onih koji vrebaju djecu s lažnih profila ili lažnom fotografijom nastoje pridobiti njihovo povjerenje dajući lažne informacije o sebi. To je, također, jedan od oblika dezinformiranja, naglasila je prof. Boban dodavši da se u pravilu ne možete vjerovati svemu na internetu. Mladi osobito u vrijeme adolescencije traže podršku u nekom „vršnjaku“ na internetu. Problem je kada se ostvari kontakt koji nakon određenog vremena prelazi u konkretan dogovor i susret s nepoznatom osobom, s osobom koju je upoznao preko interneta, a roditelj o tome nije informiran. Zato je važno razgovarati s djecom o društvenim mrežama i medijima, o njihovoj sigurnosti na internetu te ih kontinuirano upoznavati s rizicima koje donosi Internet.

Građani moraju znati kako bi zaštitili svoja prava, odnosno spriječili zloupotrebu osobnih podataka da ne smiju olako davati privole o dostupnosti svojih podataka kad ispunjavaju ankete ili sudjeluju u nagradnim igrama i sl. Ako se to dogodi, istaknula je prof. Boban, važno je znati da imamo nadležno tijelo Agenciju za zaštitu osobnih podataka (azzo.hr) s kojima se možemo savjetovati jesu li naša prava ugrožena i oni postupaju prema trećim tijelima. Nedavno smo imali prvi značajan postupak s visokom kaznom 2-4% godišnjeg prometa. Najnovija kazna je prema EOS Matrixu, Agenciji za naplatu potraživanja pet i pol milijuna eura.

Ne samo da se često u medijima krši pravo na privatnost, sve češće se krši pravo na istinito informiranje. Jedan od temeljnih postulata je da vijest mora biti istinita ili nije vijest. Međutim, nažalost sve češće je lažna vijest tema razgovora o vijestima. Mediji prema Zakonu o medijima imaju postulat informiranja. Ono što je bitno da glede etike, koja je uz Zakon nešto što je nužno, moraju provjeriti informaciju prije objave. Nerijetko se dogodi da se objavi pogrešna informacija. Naravno osoba ima pravo na ispravak prema Zakonu o medijima i na objavu demantija poslije u samom mediju. Primjerice, u srpnju ove godine mediji su se raspisali da slovenski svećenik Marko Ivan Rupnik, koji je „optužen za fizičko i psihičko zlostavljanje brojnih redovnica“, „kani doseliti u Splitsko-makarsku nadbiskupiju“. Pri objavi te vijesti pozivali su se na Catholic News Agency. Na tu vijest u medijima reagirala je Splitsko-makarska nadbiskupija priopćenjem za medije (koje je objavila i na svojim internetskim stranicama) u kojem između ostaloga piše: „Na ured Splitsko-makarske nadbiskupije nije stizala nikakva molba, a ni preporuka u svezi sa slučajem Marka Ivana Rupnika. Stoga je nejasno temeljem čega su pojedine tiskovine objavile na svojim stranicama obavijest o ‘doseljenju’ Marka Ivana Rupnika u Splitsko-makarsku nadbiskupiju.“ Mediji su objavili demanti, odnosno priopćenje Nadbiskupije.

Međutim, često puta se u praksi događa da mediji ne objave demanti. Prof. Boban ističe da u tom slučaju imamo „zakonsko pravo podnijeti kaznenu prijavu i sukladno tome imate pravo na pokretanje građanske parnice te traženje odštete. Problem je može li ta odšteta, ma koliko visoka bila, nadoknaditi realno počinjenu štetu? To je realno pitanje. Nerijetko se događa da ljudi ne razlikuju istinitu vijest od lažne. U našem narodu bio je postulat istinitosti, imali smo samo državne medije. Današnji mediji su privatni, prema tome odražavaju mišljenje vlasnika ili urednika koji kreira naslov i odabire fotografiju. Svakako je savjet ako dajete izjavu u medijima da tražite autorizaciju teksta odnosno vaše izjave. Novinar nema obvezu poslati cijeli tekst, niti ‘opremu’ odnosno fotografije i naslov (iako je to dobra praksa) ali vi imate pravo autorizirati dio teksta koji se odnosi na vašu izjavu. Nažalost moram reći da ponekad ljudi ne čitaju dalje od naslova i fotografije. Naslovi se danas smatraju ‘click baitovima’ koji nemaju veze sa sadržajem, ali se zaključak donosi iz samog naslova i prije čitanja članka.“

Istraživanja pokazuju da se petina mladih informira putem društvenih mreža, a najviše dezinformacija pronalaze na internetskim portalima i društvenim mrežama. Stoga je važno da se informiraju iz više izvora, naglasila je prof. Boban te upozorila: „U ovom trenutku za mlade društvene mreže su im najveći, najčešći dnevni izvor informiranja, uključujući TikTok i podcastove (gdje slušaju razgovore o temama koje ih zanimaju). Osjetljivo je što danas imamo mnogo osoba koje se predstavljaju „stručnjacima“ za određene teme i područja a nemaju formalne reference niti publika ima načina to provjeriti. Mediji pak imaju i obvezu provjeriti podatke o osobama koje pozivaju za razgovor kao stručnjaka o pojedinoj temi. Onaj tko ne poznaje problematiku, ne može donijeti kritičko mišljenje jer ne poznaje temu tako da nažalost prihvaća netočne informacije kao činjenice…“

Pravo novinara, glavnog urednika, urednika i autora objavljenih priloga da odbije dati podatke o izvoru objavljene informacije ili informacije koju ima namjeru objaviti, štiti se prema Zakonu o medijima na specifičan način. Naime, „novinarska tajna“, termin koji je uvriježen za takav oblik čuvanja informacija, razlikuje se od profesionalnih tajni po tome što je ona samo pravo, ali ne i obveza. Međutim, ima novinara, voditelja, urednika emisije koji dobiju informacije bilo anonimno ili potpisano a nisu provjerili te informacije ili misle da su točne i iznose ih putem svoga medija a pri tome o nekome iznesu neistinu. U tom slučaju najprimjerenije bi bilo javno se ispričati, istaknula je prof. Boban te dodala: „Zakon obvezuje novinara da službeno kontaktira osobu s upitom. Prema Zakonu, novinar, voditelj, urednik može odgovarati za iznošenje neistine. Građani su danas najzainteresiraniji za pikanterije iz nečijega života, što je nažalost postala vijest bez obzira koliko poseže u privatnost osobe. A vijesti, kao primjerice, crna kronika, sa zadnjih stranica pisanih medija postali su naslovnice medija i portala.“

Osvrnuvši se na kraju na umjetnu inteligenciju kao izvor informacija prof. Boban je naglasila da je ona „intrigantno novo područje koje nije zakonom definirano, regulirano a realno predstavlja problem. Sama umjetna inteligencija je softver – aplikacija koja dok se zakonom ne regulira realno ne može niti prijeći u širu uporabu. S druge strane, prisutna je i bojazan da će kao i internet prerasti granice onoga čemu je kao softver bio namijenjen. Umjetna inteligencija ima pozitivne i negativne strane, daje niz mogućnosti uporabe primjerice u liječenju i medicini ali s druge strane, može se koristiti i kao sastavni dio unaprjeđenja naoružanja kod navođenja dronova. Nužno je svakako stvoriti zakonski okvir uporabe umjetne inteligencije s ciljem zaštite i djelovati preventivno. S druge strane, umjetna inteligencija koristi informacije dostupne na internetu pa se postavlja i pitanje intelektualnog vlasništva – poglavito autorskih prava. Možemo kazati da je to definicija problematike i samog interneta.“ Mnogi kršćani se pitaju je li ChatGPT od Boga, a milijunima taj chatbot piše propovijedi, eseje, članke. S pravom se pitamo što kršćani trebaju znati o ChatGPT-u i bismo li se trebali zabrinuti?

Zaključujemo zajedno s prof. Boban da se može koristiti sve što je dostupno na internetu ali uz navođenje izvora odakle se preuzelo i datuma kada su se preuzeli podatci s interneta. Potrebno je poznavati izvore informacija i svakako informirati se iz više izvora. Primjerice, pratiti više različitih medija i portala s dnevnim vijestima (analizirajući teme i relevantnost sadržaja i sudionika u medijima) istovremeno pratiti postoje li razlike u izvještavanju. Kroz nekoliko dana praćenjem medija može se steći kritičko mišljenje o relevantnosti medija, osoba koje kontaktiraju i stručnjaka za određene teme i područja… Moramo biti svjesni kako živimo u suvremenom informacijskom društvu i pred svima nama je „cjeloživotno učenje“ budući da se informacijske i komunikacijske tehnologije u digitalnom okruženju svakodnevno razvijaju.

***

Rubriku Glas istine u sklopu projekta KAT – Provjera dezinformacija o vjerskim temama Hrvatski katolički radio radi u suradnji s Hrvatskim katoličkim sveučilištem i Hrvatskim društvom katoličkih novinara. Metodom činjenične provjere, projektom “Glas istine – Vox Veritatis” želi se ocjenjivati točnost i utemeljenost izjava, vijesti i objava vezanih za život Katoličke crkve u Hrvatskoj i svijetu kako bi se spriječilo širenje dezinformacija u javnosti, odnosno krivo kontekstualiziranje ili manipuliranje izjavama katoličkih poglavara. Projekt financira Europska unija – NextGenerationEU. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije, Europske komisije ili Agencije za elektroničke medije. Europska unija, Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.