Pitanje o Bogu, za mnoge ljude ‘otvorenog uma’, samo je jedno u nizu mnogih drugih pitanja. Pa ipak, ako na to pitanje pronađemo odgovarajući odgovor on će pokriti mnoštvo drugih pitanja. Svakako, valja imati na umu da na to pitanje nema objektivnog odgovora kojeg inače očekujemo od znanosti na mnoštvo drugih pitanja, piše profesor pastoralne teologije na KBF-u u Splitu, fra Ivica Jurić, a prenosi portal Bogoslovi Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja.

Pitanje Boga nadilazi mogućnosti koje pruža znanstvena spoznaja i njezini instrumenti proučavanja stvarnosti. Ono je više subjektivne nego objektivne naravi jer Bog se ‘pronalazi’ u odnosu a ne kao neki ‘predmet’ odvojeno od čovjeka.

Što znanost može reći o odnosu dvoje ljudi i njihovoj spremnosti, prikladnosti jedno drugom za brak? Uz sve objektivne spoznaje njihov odnos je ipak ključan. Subjektivna procjena, unutarnji osjećaj tj. nutarnja sigurnost koja podrazumijeva otvorenost, povjerenje, vjernost, požrtvovnost, osjećaj obostrane ljubavi od odlučujuće je važnosti. Tu procjenu jedino oni mogu donijeti. Odnos dakako podrazumijeva i neke rizike kao i promjene u životu, nove obveze itd. Ukratko, taj odnos toliko toga mijenja u životu, stvara sasvim novi način života.

Zar nije slično i s Bogom? Bez nutarnje prikladnosti za odnos s Bogom sva inteligencija bit će više smetnja nego pomoć u potrazi za njim.

Zar nije slično i s Bogom? Bez nutarnje prikladnosti za odnos s Bogom sva inteligencija bit će više smetnja nego pomoć u potrazi za njim. Tomu je tako jer nutarnju prikladnost za odnos s Bogom često zamjeni arogancija osobe koja u svojoj umišljenosti očekuje da joj sam Bog, njezin Stvoritelj i Spasitelj, pruži dokaze svoje opstojnosti. A Bog se, kako nas Isus preko evanđelista Mateja uči, objavljuje malenima (Mt 11, 25). I ne samo to već se objavljuje onima koji vrše njegovu volju; onima koji žive po njegovim zapovijedima.

To hoće reći da nije toliko naša spoznaja (inteligencija) sredstvo preko kojeg stupamo u odnos s Bogom koliko naš život, naši međuljudski odnosi. Bog preko drugih dolazi nama i drugi preko nas dolaze njemu. Mi smo, dakle, putokaz i sudionik na putu Bogu. Dakako, možemo biti i  prepreka, osobito mlađima.

Vršenje zapovijedi put do Boga

Kod Ivana evanđelista čitamo kako Isus reče svojim učenicima: „Tko ima moje zapovijedi i čuva ih, taj me ljubi; a tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj, i ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati. (…) Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti“. Evo sasvim jasnih uputa kako osjetiti Božju prisutnost u svom životu. Ukratko, najkraći put do Boga je put vršenja njegovih zapovijedi, put prepuštanja Bogu da on vodi glavnu riječ.

Zato je umjesto prevelikog govora, kod mudrih ljudi, šutnja oduvijek bila privilegirano ‘sredstvo’ komunikacije s Bogom.

Njegov glas najbolje se u šutnji čuje i kad se slijedi – osoba osjeća Božju prisutnost u svom životu. Tu prisutnost doživljuje u nutarnjem miru, u osjećaju radosti života unatoč tolikim tragedijama, osobnim i tragedijama drugih ljudi.

Njegov glas najbolje se u šutnji čuje i kad se slijedi – osoba osjeća Božju prisutnost u svom životu.

Maksimalno sažimajući možemo reći kako će čovjeku koji nije spreman na nutarnje buđenje, na avanturu s Bogom kroz osoban odnos, Bog ostati samo skup pojmova, ideja s kojima se on neuspješno bavi. Sve dok pojmovni Bog ne postane osobni Bog (John H. Newman), s kojim se može stupiti u odnos, on će ostati pasivan u svijesti čak i redovitih vjernika i njegovo djelovanje bit će skriveno. I često će takvog Boga pratiti optužbe da spava, da ne djeluje. A ‘spava’ ponajviše zbog naše nespremnosti na buđenje i odnos s njim koji onda oblikuje sve naše odnose.

A ‘spava’ ponajviše zbog naše nespremnosti na buđenje i odnos s njim koji onda oblikuje sve naše odnose.

Bog kao kruh života

Često se zna govoriti o znanju i neznanju u kontekstu vjere u Boga. Kao da bi Bog bio dostupan, rezerviran samo za one koji su nadprosječno inteligentni ili, što je još nesuvislije, samo za one koji su ispodprosječno inteligentni. Bog je, s jedne strane, najveće otajstvo za ljudski razum. Pa ipak, s druge strane, to otajstvo Boga kao i  otajstvo čovjeka on sam nam je objavio (Gaudium et spes, 22).

Drugim riječima, Krist je objavio tko je Bog i tko je čovjek; koji je čovjekov identitet, izvor i smisao.

Suvremeni čovjek, osobito na Zapadu, zapravo je sve više prosjak duha a ne kruha.

Nadalje, Bog je izvor iz kojega naš razum potječe, što često zaboravljamo. Iz svega navedenog proizlazi kako je u potpunosti nekršćanski govoriti kako nam je Bog sasvim nedostupan. Govoriti o Bogu samo u kontekstu znanja i napredovanja u spoznaji isto je kao i govoriti o hrani samo i isključivo u istom kontekstu. Kao da potreba za hranom nije prisutna kod svih ljudi neovisno o razini znanja koju posjeduju? Zar nije isto i s Bogom? Zar Bog nije duhovna hrana, ‘hrana’ koja dušu ispunja smislom, snagom i u konačnici ljepotom unatoč nevoljama života koje su, kako čovjek stari to sve više uviđa, sasvim neminovne. Suvremeni čovjek, osobito na Zapadu, zapravo je sve više prosjak duha, a ne kruha. On je i sit svega, umoran od života jer svoju glad za Bogom surogatima ispunja.