Umnažanju kruha u pustome kraju prethodi sažeti izvještaj o čudesima koja Isus čini nad svim oblicima bolesti. Oko njega je mnoštvo mučeno svakom vrsti bolesti. Veliki liječnik, humanist, kršćanin i nobelovac A. Schweitzer, koji je proveo skoro sav svoj radni vijek u Africi među bolesnicima i gubavcima, zabilježio je u svojim dnevnicima: “Bilo mi je gotovo neshvatljivo da sam ja osobno trebao živjeti sretnim životom promatrajući oko sebe toliko ljudi koji su se mučili sa svim svojim patnjama i brigama.”

Od čega živjeti u pustinji?

Isus je svojom pojavom bio pravi magnet upravo za svekoliku ljudsku bijedu i nevolju. Promatrajući svijet, on je jednostavno promatrao, gledao njegov jad i bijedu, more nevolje, imao je samo njih pred očima. A oni su u Isusu hvatali zadnju slamku spasa. I nakon što ih je izliječio, nakon što je svijet vidio uprizorenje silnih Božjih djela po Isusovim rukama, prepoznaju u njemu sami prst Božji i slave svoga Boga. Kao da se uzbiljuju mesijanska obećanja, Bog je pohodio svoj narod. Bog je došao k svome stvorenju. „Bog je tako ljubio svijet…“ (Iv 3,16).

Bilo mi je gotovo neshvatljivo da sam ja osobno trebao živjeti sretnim životom promatrajući oko sebe toliko ljudi koji su se mučili sa svim svojim patnjama i brigama.

Potom slijedi umnažanje kruha u pustinji. Žao mi je naroda, to je Isusov kratki, žalni, bolni izričaj i zaključak nakon svega. Sažetak dana i djelovanja. Danima su uz njega, bez hrane, kao nekoć Izraelci u pustinji. Slika je jasna, po sebi zbori. S jedne strane imaju Izraelci zajedno s Mojsijem neodoljivu želju biti konačno slobodni od faraonova ropstva; zov slobode je presnažan, idemo dalje, što dalje od Egipta, kuće ropstva. A s druge strane, od čega u pustinji živjeti?

Isto se odvija i ovdje pred Isusom. Osjeća svijet dah slobode u Isusovoj nazočnosti, makar je pod rimskom upravom. Ovaj Isus donosi nešto što drugi ne mogu dati. Samo bi se on trebao pokazati moćnim kao Mojsije u pustinji i izmoliti manu da se nahrane. Ponovno jedno novo pashalno janje koje će svi blagovati. Treba okončati svaku vrst ovisnosti, neslobode, tuđine, otuđenosti, od sebe i svojih bližnjih. Treba jednostavno iskoračiti – upravo kao Židovi noću – u prostor slobode koji nudi Isus u svojoj osobi.

I nakon što ih je izliječio, nakon što je svijet vidio uprizorenje silnih Božjih djela po Isusovim rukama, prepoznaju u njemu sami prst Božji i slave svoga Boga.

Bog je narod svoj na čudesan način spasio o faraonove ruke u prijelazu kroz Crveno more. Ostavili su iza sebe sve bogove i božanstva jednoga Egipta, pa i dobru udomljenost i uhljebljenost, zaputili se za svojim Bogom Osloboditeljem i pjevaju mu zahvalnu pjesmu.

Dok u Egiptu faraon gradi sebi vječno počivalište u piramidi na kostima robova i nemoćnih, dotle Bog Izraela izvodi svoje u pustinju i ondje ih sam hrani. Ne traži žrtve njihove djece ili sinova. Mojsije je bio toliko puta zdvojan zbog bezizlazna stanja sebe i puka, i Gospodin ga je uvijek iznenađivao. I činio čudesa u pustinji.

Treba jednostavno iskoračiti – upravo kao Židovi noću – u prostor slobode koji nudi Isus u svojoj osobi.

Dajte im jesti! – veli Isus učenicima. Što možemo dati jedni drugima? Što ponuditi? Obazremo li se i danas oko sebe, vidimo kako nikada nije ni dovoljno ni dosta onoga što nudimo. Treba se samo zaustaviti i početi slušati, pa doživjeti kako golema nevolja izbija iz svakoga čovjeka. Što mi imamo? Što to ja imam u životu? Što je to moje? Dokle mogu brojiti? Kao da Isus želi reći, kad god i koliko god zbrajate, nikad nije dosta. Uvijek premalo…

Ponudimo svoje siromaštvo

Što se može sa sedam kruhova i nešto riba? Možemo stajati praznih ruku i ponuditi samo svoje siromaštvo. I gledati u nebo. Ali možemo obogatiti ljude svojom ljubavlju. I nahraniti ih. Svakodnevno moramo zaključiti kako nismo bili dovoljno dobri, dovoljno razboriti, dovoljno ljubazni, dovoljno radosni – općenito, nismo ni u čemu zadovoljili. Pa ipak, kad pokušamo i s onim malo što imamo, drugi će doživjeti čudo novoga života. Bit će uvijek razloga da čovjek kaže, pa to ja ne mogu. To mi ne možemo.

Isus je na brdu, s onu stranu Genezareta, na današnjem Golanu, između Neba i Zemlje. Na brdu je izgovorio čudesne riječi kad je izgovarao Govor na gori. Na brdu je činio čudesa, ozdravljao ljude, pretakao svoju božansku energiju u njih i iscjeljivao bolesne svake vrsti. Činio ih cijelima i zdravima. Prelijeva svoje srce u ljudska srca. On je doslovce ‘transfuzija’ Božje energije u stvorenje.

Što mi imamo? Što to ja imam u životu? Što je to moje? Dokle mogu brojiti? Kao da Isus želi reći, kad god i koliko god zbrajate, nikad nije dosta. Uvijek premalo…

I stoga kao da poručuje učenicima da se ne izvlače, ne izmotavaju. “Dajte im jesti!” Nemojte misliti da ne možete, da ste samo ljudi, da su vam ruke prazne. Dajte sebe kao i ja. Drugo i nije potrebno, dati malo toga što imate. I vidjet ćete kako je to dosta.

Kako se zbiva u Starom zavjetu, tako se događa i u Isusovu okruženju. Isusovi suvremenici trebaju samo otvoriti oči za ono što se događa u Isusu, i prepoznat će ponovno kako je Bog s njima. Ondje imamo pashu, izlazak, Sinaj-Zakon, davanje odredbi i naputaka za život. Isto se zbiva i ovdje. Isus daje novi zakon u Govoru na gori, proklamira novi poredak, upućuje ga učenicima i svima koji su na bilo koji način bili u životu zakinuti, hendikepirani.

Dajte sebe kao i ja. Drugo i nije potrebno, dati malo toga što imate. I vidjet ćete kako je to dosta.

I ovdje Isus sam hrani mnoštvo. On dijeli kruh, ne moli on Oca da učini čudo, on sam blagoslivlja kruh i ribe te imamo čudesno umnažanje. Sve se događa kroz njegovu osobu, sve mora kroz njega proteći, on je živi protok Božje snage. On je ljude privukao, on ih je odveo u pustinju, on ih u pustinji i hrani. On za njih odgovara, svojim životom, srcem, ljubavlju. Daje im sve, daje im svoju osobu.

Lomimo kruh riječi i života

Ovo se dade veoma lijepo primijeniti na svećeničku službu, jer svećenici su među nama nešto kao onodobno apostoli. Slavlje euharistije i sakramentalno odrješenje od grijeha, u tim dvjema stvarnostima doživljava se vrhunac svećeničke službe. Isusovo hranjenje tisuća u pustinji dade se usporediti upravo s euharistijom. Učenici su zaduženi dijeliti – lomiti kruh riječi i kruh života. Navještaj Evanđelja povezan je i s oprostom grijeha: “Per evangelica dicta deleantur nostra delicta!” „Neka se po riječima svetoga Evanđelja unište naši grijesi!“ Ili pak za posvete kruha i vina u euharistiji.

Ondje je riječ o Novome zavjetu, a ovjerovljena isprava Novoga zavjeta jest Pismo. Svećenik u euharistiji slavi jedinstvo Crkve te je Pismo sa svojim svjedočanstvom najsigurniji put do Krista, izvor svakoga jedinstva. Pritom je Pismo jedinstvo u mnoštvu, živo zrcalo jedinstva same Crkve. I kao što Bog u euharistiji postaje komadom kruha, odnosno kruh postaje samim Bogom, tako i u riječi Pisma, ljudskoga govora, postaje Bog dohvatljiv, dolazi u čovjekovo srce.

On dijeli kruh, ne moli on Oca da učini čudo, on sam blagoslivlja kruh i ribe te imamo čudesno umnažanje. Sve se događa kroz njegovu osobu, sve mora kroz njega proteći, on je živi protok Božje snage.

Zajednička tematika euharistije i Pisma nama jest nepredočiva i nečuvena skrivena blizina samoga Boga među nama. I u oba slučaja vrijedi: Kao što je Isus posve Bog i posvema čovjek, tako je i Biblija posvema i Božja riječ, ali i ljudska riječ. Tako je i u euharistiji kruh i vino istodobno posvema Kristovo tijelo i krv.

I kao što svećenik predstavlja jedinstvo Pisma i živoga svjedočanstva, on je pozvan ne samo u euharistiji, nego i u cijelome svome životu biti podsjetnik na samoga Isusa Krista – i tu u punom biblijskom smislu te riječi.

Tajna otkupljenja naziva se anamnesis, sjećanje na ono što je Krist učinio. „Činite meni na spomen“. Prisjetimo se: „Betlehem“ znači kuća kruha – tu se Isus rađa, a on nam nudi sebe kao „Kruh života“.