"Stolni tenis dao mi je sve - obilježio me kao osobu, usmjerio u životu i naučio da bez pravednog i mukotrpnog rada nema uspjeha. Naučio me odricanju, da budem pošten prema radu, da ne kradem jer sport je, prije svega fair play. Stolni tenis me oblikovao kod čovjeka i dao mi jako puno toga. Stolni tenis je moj cijeli život i dao mi je puno lijepih stvari, zato mu sad jednim dijelom, s pozicije predsjednika Saveza, pokušavam to vratiti", naglasio je Zoran Primorac, gostujući 3. prosinca u Dvoboju HKR-a.
Već s osam godina je počeo igrati u Stolnoteniskom klubu Bagat, a već kao junior je osvojio više medalja na europskim prvenstvima. Na pitanje kako je – u Gradu košarke – došlo do ljubavi baš prema stolnom tenisu, Primorac je rekao da je njegov otac u Tvornici šivaćih strojeva Bagat radio s pokojnim barba Tomom Amižićem. “On je zvao djecu svojih kolega s posla da se priključe stolnom tenisu. Meni je stolni tenis bio prva ljubav! Čim sam osjetio reket i lopticu, nikad ih nisam prestao voljeti. Otpočetka je to bila ljubav na prvi pogled i ta ljubav trajala je jako dugo, sve do tih sedam Olimpijskih igara na kojima sam imao čast sudjelovati.”
Olimpijske igre u Seoulu 1988. godine, u paru s Ilieom Lupulescuom, osvojili ste srebrnu medalju. Godinu ranije, na Svjetskom prvenstvu u New Delhiju osvojili ste također srebro u paru, s istim suigračem.
“Talent je nekih 10 ili 20 posto uspjeha u sportu. Ali talent je, po mom mišljenju, samo predispozicija da možete do rezultata. Iza svih uspjeha stoji težak rad. Bio sam stvarno veliki radnik i volio sam trenirati. Ljubav prema treningu me dovela do toga da sam ostvario veliku karijeru. U belgijskom Charleroi suigrači su mi bili veliki europski igrači, poput Jean Michel Saivea i Vladimira Samsonova. Često se dogodi da, ako dolazi iz manjih sredina, čovjek neki put ne vjeruje koliko vrijedi i koliko je ustvari dobar, da kaže sebi da može biti najbolji na svijetu.
Oni su mi jako pomogli usvojiti taj mentalitet da stvarno povjerujem da mogu biti najbolji na svijetu.
Jedan drugome smo pomagali i dobro je kad te sredina potiče da budeš najbolji i kad te vuče prema izvrsnosti, a ne prema dnu. Ustvari, najbitnije je stvoriti okružje svim mladim ljudima, da mogu maksimalno ostvariti svoje mogućnosti”, pojasnio je Primorac.
Bili ste čak sedam puta sudionik Olimpijskih igara i nositelj hrvatske zastave u Sydneyju 2000. godine.
To je snažan osjećaj ponosa. Osvojiti olimpijsku medalju je vrhunski rezultat, ali malo sportaša doživi čast i biti nositeljima zastave svoje zemlje na otvaranju Olimpijskih igara. Meni je to ostalo jako urezano u sjećanju. Kad prozovu Hrvatsku, ti si taj koji pozoveš svoje kolege sportaše, prijatelje i cijelu delegaciju i ti si taj koji predvodi svoju zemlju. To je nevjerojatan osjećaj koji te ispunja ponosom jer vas gleda cijeli svijet. Hrvatski sportaši sami izabiru nositelja, što znači da on zaista vrijedi.
Promjene u stolnom tenisu?
U nastojanju da se približi gledateljima, sponzorima i medijima, stolni tenis doživio je brojne promjene. Prije se igralo na pobjedu u tri seta do 21 poena, sada se igra na pobjedu u četiri seta do 11. Za razliku od prije, kada su promjene servisa bile svakih pet poena, sada je izmjena nakon svakoga drugog. A ljudi u sportu vole da svatko može pobijediti i da je rezultat neizvjestan. Vidite kako se i Međunarodni olimpijski odbor prilagođava novim generacijama, pa tradicionalni sportovi gube korak s novim sportovima, s obzirom da mlađe generacije imaju totalno drukčija zanimanja.
Fokus digitalne generacije, vezane uz društvene mreže, je jako, jako kratak. Više nitko nema vremena gledati cijeli meč, nego pogleda samo sažetke iz mečeva, nekih par minuta i to je to. Život je postao prebrz i mi se, kao sport, moramo prilagoditi novim trendovima.
Najvažnije karakteristike dobrog stolnotenisača
Motoričke sposobnosti su najvažnije, jer stolni tenis je jako brz. Trebate imati jako dobre reflekse, fizički biti agilni, imati sjajnu koordinaciju, ali nema idealnog stolnotenisača. Kinezi su u prednosti zato što je stolni tenis u Kini nacionalni i najvažniji sport, pa je selekcija te djece dobra.
Problem u našem sportu, stolnom tenisu, je što nam ne dolaze najbolje razvijena motorička djeca.
Nogomet pokupi šlag, potom imate tenis, rukomet, košarku, taekwondo… Po meni je najbitnije da stolni tenis u Hrvatskoj pokuša doći do motorički razvijene djece. Možda je čak vrtićka dob jedini put da dođemo do te djece, jer kad se stvori ljubav između reketa, loptice i djeteta, to je neraskidivo.
Što je stolni tenis donio Vama osobno?
Stolni tenis donio mi je sve u životu, obilježio me kao osobu, usmjerio u životu i naučio da bez pravednog i mukotrpnog rada nema uspjeha. Naučio me odricanju, da budem pošten prema radu, da ne kradem jer sport je, prije svega fair play. Stolni tenis me oblikovao kod čovjeka i dao mi jako puno toga.
Stolni tenis je moj cijeli život i dao mi je puno lijepih stvari, zato mu sad jednim dijelom pokušavam to vratiti s pozicije predsjednika Saveza.
Kada sam počeo igrati stolni tenis, nisam ni sanjao koliko će mi taj sport donijeti u životu, osigurati mi egzistenciju, formirati me kao čovjeka, dati mi socijalni status u mojoj zemlji i svijetu i red je da mu nešto vratim.
Mogu li sportaši nakon završetka aktivne karijere jednostavno naći način nadoknaditi adrenalin koji ih je često nosio kroz karijeru?
“Kad postaneš veliki sportaš, tvoja je obaveza biti model mlađim generacijama, da se javiš medijima, da dođeš na tribine i u škole, da te ljudi vide. Međutim, život ne prestaje sa sportskom karijerom. Imate, hvala Bogu, i obitelj, imate odgovornost i život ne prestaje. Morate nastaviti svoj put, a ne može svatko biti trener. Edukacija je jako bitna. Međunarodni olimpijski odbor je uvidio da je tranzicija iz sportske karijere u normalan život sportašima problem. 365 dana u godini si znao što radiš, odjednom je stvorena rupa i nitko te više ne zove, nitko te ne treba. Ako nisi napravio dobru tranziciju, može doći do ozbiljnih depresija ili se odati piću. Zato je škola jako bitna, da nakon sportske karijere može doći do lagane tranzicije u ‘normalan’ život ili na tržište rada ili ostanak u sportu”, poručio je Zoran Primorac.