Djeca uče o svom nebeskom Ocu od svojih zemaljskih očeva. Očevi bi trebali biti glava obitelji, jaki vođe, vjerni svojim ženama i imati ruku vodilju u discipliniranju svoje djece. U riječima svetog Pavla: „A vi, očevi, ne srdite djece svoje, nego ih odgajajte stegom i urazumljivanjem Gospodnjim!“ (Ef 6,4) i drugdje „Očevi, ne razdražujte svoju djecu, da ne klonu duhom” (Kol 3,21). Kao očevi, pomozimo svojoj djeci da budu bogobojazna i pobožna djeca, blagoslivljajući ih, a ne proklinjući ih, piše Catholic Gentleman.

Bog Otac, preko božanskog oruđa sakramenata, blagoslivlja svoju djecu. Razmislite o tome kako sakramenti inicijacije (krštenje, potvrda i sveti red) ostavljaju neizbrisiv trag ili sakramentalni karakter na duši (usp. KKC 1121). Ovaj nas sakramentalni pečat još savršenije suobličuje Kristu i daje nam posvećujuću milost, koja nam omogućuje da sudjelujemo u Njegovom životu i ljubavi. Ostali sakramenti popravljaju naš prekinuti odnos s Bogom (ispovijed) i savršenije sjedinjuju naše duše s našim Stvoriteljem (sveta Euharistija). U nadnaravnom redu, sakramenti su načini na koje Bog Otac blagoslivlja svoju djecu.

Očinstvo/Unsplash

Za daljnje posvećenje svojih vjernika Crkva je ustanovila “sakramentale” koji nas, iako ne daju milost Duha Svetoga na način na koji to čine sakramenti, pripremaju za primanje milosti i upućuju na suradnju s njom (usp. KKC 1668-1670)

Nekako smo izgubili osjećaj koliko je važno davati blagoslove.

Dobro raspoloženim vjernicima liturgija sakramenata i sakramentalija posvećuje gotovo svaki događaj njihova života božanskom milošću koja proizlazi iz vazmenog otajstva Kristove muke, smrti i uskrsnuća. Iz tog izvora crpe snagu svi sakramenti i sakramentali (Sacrosanctum Concilium, 61).

Blagoslovi su među najvažnijim sakramentalima jer “svaki blagoslov hvali Boga i moli za njegove darove” (KKC 1671). Budući da većina nas ne živi sa zaređenim klericima, Crkva dopušta drugima da ih zamijene, u ovom slučaju biološki (ili posvojitelji) očevi.

Patrijarsi Staroga zavjeta shvaćali su važnost blagoslova. Abraham, Izak i Jakov blagoslovili su svoju djecu, posebno svoju prvorođenčad. Zapravo, prvorođeni blagoslov je bio toliko važan da je Jakov ukrao Ezavov blagoslov od Izaka (usp. Post 27,27-29). I, kao što knjiga Postanka zaključuje, postoji dug Jakovljev blagoslov njegovih dvanaest sinova, koji postaju dvanaest plemena Izraelovih (Post 49). Nekako smo izgubili osjećaj koliko je važno davati blagoslove.

Papa Benedikt – čije papinsko ime znači “blagoslov” – uzeo je ime po utemeljitelju zapadnog monaštva, svetom Benediktu. Jedna od mojih najdražih scena iz njegova života, koja pokazuje snagu blagoslova, jest kada je njegova prva zajednica smatrala da je njegovo monaštvo prestrogo da su ga pokušali otrovati. Međutim, u trenutku blagoslova stola razbila se čaša u kojoj je bio otrov; Tada je sveti Benedikt otkrio da ga redovnici pokušavaju otrovati, te je napustio zajednicu. (Ovo također naglašava važnost blagoslova stola prije blagovanja!)

U knjizi Duh liturgije, kardinal Ratzinger raspravlja o važnosti različitih gesta i držanja, i ima ovaj prekrasan odlomak o važnosti znaka križa:

Nikada neću zaboraviti požrtvovnost i srdačnu brigu kojom su moji otac i majka činili znak križa na čelu, ustima i prsima nas djece kad smo odlazili od kuće, osobito kad je rastanak bio dug. Ovaj je blagoslov bio poput pratnje za koju smo znali da će nas voditi na našem putu. Učinilo je vidljivom molitvu naših roditelja, koja je išla s nama, i dalo nam je sigurnost da je ta molitva podržana blagoslovom Spasitelja. Blagoslov nam je bio i izazov da ne izađemo izvan sfere ovog blagoslova. Blagoslov je svećenička gesta, pa smo u ovom znaku križa osjetili svećeništvo roditelja, njegovo posebno dostojanstvo i snagu. Vjerujem da bi se ovaj blagoslov…trebao vratiti na puno jači način u naš svakodnevni život (Joseph kardinal Ratzinger, Duh liturgije, 184, kurziv dodan).

Ljudi, uzmimo k srcu poticaj pape Benedikta. Ponovno uspostavimo znak križa kao blagoslov našim ženama i djeci. Papa Benedikt spominje davanje blagoslova pri izlasku iz kuće. U našoj obitelji imamo posebnu molitvu, blagoslov preuzet iz Rimskog brevijara za one koji kreću na put:

In viam pacis et prosperitatis dirigat nos omnipotens et misericors Dominus: et Angelus Raphael comitetur nobiscum in via, ut cum pace, salute et gaudio revertamur ad propria.

Na put mira i blagostanja neka nas povede svemogući i milosrdni Gospodin i neka nas na tom putu prati anđeo Rafael, da u miru, i zdravlju, i veselju opet dođemo u svoj dom.

Jedna od mojih najdražih odgovornosti kao oca je blagoslov prije spavanja. A budući da đavao mrzi latinski, radije svojoj djeci dajem znak križa dok recitiram latinski blagoslov:

Benedictio Dei omnipotentis, Patris, et Filii, et Spiritus Sancti, descendat super vos, et maneat semper.

Blagoslov Svemogućeg Boga, Oca, Sina, i Duha Svetoga neka siđe na vas i ostane s vama zauvijek.

Na latinskom je riječ “blagosloviti” benedicere, doslovno “govoriti dobro”. Suprotno je maledicere, što znači “govoriti zlo” ​​ili “proklinjati”. Sveti Jakov nas podsjeća da iz istih usta izlaze blagoslov i prokletstvo (Jak 3,10). Budimo ljudi koji dobro govore i daju blagoslove! Budimo prenositelji Božje ljubavi i milosrđa onima oko sebe. Poslušajmo savjet pape Benedikta o našem roditeljskom svećeništvu i podijelimo znakove križa onima oko nas.