Današnja je emisija posebno bila namijenjena roditeljima, ali i svima onima koji rade s djecom.

Na početku emisije potrebno je istaknuti važnost Konvencije o pravima djeteta budući da se time svijet ujedinio za obranu djece i njihova djetinjstva.

Prije toga nije postojalo neko šire prihvaćanje moći koje društvo ima za opću dobrobit djece, rekla je prof. Osmančević. Konvencija je djecu stavila u središte i fokusirala se na njihova prava. Svijet treba biti mjesto koje je dostojno svakog djeteta, dodala je.

Na pitanje kakav je to svijet po mjeri djeteta gošća je dogovorila da bi te mjere trebale biti univerzalne, no razne društvene okolnosti ponekad dovedu do različitosti. “Djeca imaju univerzalne potrebe, no ponekad društvene različitosti mogu dovesti do jaza kada se djeca ne mogu međusobno razumjeti. Za određeni nagon da si pojasne stvarnost i sve što ih okružuje ponekad nemaju dovoljno kapaciteta kako bi razumjeli što znači biti gladan, siromašan…”, rekla je.

Važno je da djeci govorimo i o toj drugoj strani života koja je manje lijepa. Ako je dijete izloženo takvim slikama, ukoliko ne razgovaramo, djeca su puno bliža strahu jer ne razumiju što se događa. U tom slučaju oni sami počinju tražiti odgovore. Dijete čim postavi pitanje, znači da želi znati nešto o toj temi.

Ono što je svojstveno djeci je njihova neiskvarenost. Djeca su zainteresirana za svoje vršnjake i spremna su dijeliti. Dijete zanima kako je drugo dijete. Ono uvijek želi popraviti kod vršnjaka ono što ne valja ukoliko na njemu primijeti tužan izraz lica. Djeca su od rođenja neiskvarena, empatična, susretljiva i zainteresirana za drugu djecu.

Za sve što se djeci u današnjem svijetu događa najmanje su uzrok sama djeca, već su odgovorni odrasli ljudi. Svijet je zakazao prema djeci i možemo reći da smo u tom kontekstu doživjeli poraz, rekla je.

Foto: Ivana Markić

Prof. Osmančević je između ostalog naglasila da, što god da roditelj čini, za svoje dijete nikada nije premalo. Ni jedna roditeljska dobra namjera nije uzaludna jer je usmjerena prema dobrobiti djeteta. Odrasli trebaju biti uvijek usmjereni prema tome da rade najbolje što mogu za svoju djecu. “Svaki trenutak aktivne posvećenosti djetetu je vrijedan i može biti ključan za njegov daljnji život i djetinjstvo”, dodala je.

Gošća je naglasila kako je postavljanje granica djetetu dio je odgovornog roditeljstva, a ne oblik kažnjavanja. Apsolutna sloboda ne znači sloboda koja je za nekoga ugrožavajuća. Dijete treba imati svoje granice, ali to ne znači nužno da su mu time i prava ugrožena. Kad govorimo o slobodi govora i mišljenja, ta sloboda staje kada počne ugrožavati drugu osobu.

Kod školske djece sve se više primjećuje nespremnost za učenje i poremećaji u koncentraciji. Društvene mreže nažalost dovode do toga osobito ako govorimo o prekomjernoj upotrebi i upotrebi bez nadzora roditelja ili njihove upućenosti, naglasila je prof. Osmančević.

Ukoliko je dijete uronjeno u svijet interneta, teško mu je razumjeti da su starije generacije nekada živjele bez tehnologije.

Osvrnuvši se na čestu praksu današnjih roditelja da dijete tijekom obroka umire crtanim filmom, prof. Osmančević je rekla da, ukoliko govorimo o obiteljskom zajedništvu, to bi bilo zajedništvo bez zajedništva.

“Ništa nije dovoljno maleno da ne bismo o tome govorili jer sve što ima za kranji cilj dobrobit djece nikada ne može odmoći”, poručila je.

Cijelu emisiju poslušajte ovdje!