U prispodobi o talentima (Mt 25,14-30) imamo lik tajanstvenog gospodara koji je čovjek izuzetne osjetljivosti i pažnje, donosi Aleteia. Treći sluga koji zakopava talente optužuje gospodara da je “zahtjevna osoba”, ali za to u priči nema dokaza. Kad se dvojica slugu vrate nakon što su zaradili gomilu novca, gospodar ga čak i ne zadrži — on ga daje. Gospodar je suprotnost od zahtjevnog: usmjeren prema drugome, nježna srca i pun povjerenja.

Gospodar je suprotnost od zahtjevnog: usmjeren prema drugome, nježna srca i pun povjerenja.

Trojica slugu kojima gospodar povjerava – doslovno “predaje” – svoju imovinu nisu financijski upravitelji, računovođe ili brokeri. Oni su najniži oblik slugu — oni koji su predani niskim i ropskim zadacima. Toliko su beznačajni u kućanstvu da ih najvjerojatnije zaprepasti otkriće da gospodar uopće zna da postoje. Ipak, on zapravo zna mnogo više. On zna koji sluga može podnijeti pet talenata, koji dva, a koji jedan. To znači da posjeduje intimno znanje o sposobnostima svakog sluge, sve do najsitnijih razlika.

To znači da posjeduje intimno znanje o sposobnostima svakog sluge, sve do najsitnijih razlika.

Sluge su dodatno zapanjene onim što im gospodar daje: samo jedan talent vrijedio je više od 15-godišnje plaće radnika. I dok gospodar predaje ovaj nevjerojatan iznos slugama, primijetite što im on kaže: ništa. Ne daje im nikakve upute. Ne kaže ni riječi; on jednostavno ode.

Možda je ovo prvi put da je netko obratio pažnju na ove sluge, upoznao ih, prepoznao njihov potencijal i povjerio im odgovornost koju ne mogu zamisliti. Kada se ljudi na koje gledamo tako ponašaju prema nama, to može učiniti da se osjećamo dostojno, poštovano, voljeno. Možda je ovo prvo iskustvo posluge da budu istinski prihvaćeni, cijenjeni, željeni. Iako bi sluge mogle pobjeći sa svojim novostečenim bogatstvom, to ne čine. Oni biraju ostati s gospodarom. Oni ulažu gospodarev novac i vraćaju se poravnati račune jer “oni koji su ljubljeni ulaze neustrašivo u srce svoga ljubavnika” (sv. Ivan Zlatousti).

A upravo je to motivacija gospodarevih postupaka. Gospodar je simbol Boga Oca koji ne može podnijeti da njegova djeca ičim robuje. Stvoreni smo za slobodu. Ipak, toliko nas snažno drže stvari koje nas zarobljavaju – strah, ovisnosti, loše navike, užas, samoprijezir, kronični grijeh, bijeda, beznađe – da postajemo zacementirani za svoje ropstvo. Treba nas odvojiti od toga. To je ono što gospodar iz prispodobe namjerava učiniti.

Poanta parabole nije prikupljanje imovine, već stjecanje povjerenja. Gospodar smišlja neku vrstu testa kako bi izmamio povjerenje, odanost i vjeru svojih slugu. On ih želi pretvoriti iz slugu u sinove.

Poanta parabole nije prikupljanje imovine, već stjecanje povjerenja.

Dvojica poslušnih slugu dolaze vidjeti u sebi ono što gospodar vidi u njima. To prispodoba traži i od nas. Naša želja za oslobođenjem proizlazi iz oslanjanja na pouzdanje koje nam povjerava sam Bog. Bog Otac predaje nam svoje “posjedovanje” — vlastitog Sina u muci, smrti i uskrsnuću (u vrijeme pripovijedanja prispodobe, raspeće je udaljeno samo nekoliko dana). Više nego o zarađivanju novca, prispodoba nas izaziva da maksimalno iskoristimo ono što Božja milost čini mogućim. Otac ulaže u nas.

Jedino što je važno:  “Uđi u radost gospodara svoga!” . Radost je, kaže nam sveti Toma Akvinski, uzrokovana ljubavlju kroz prisutnost onoga što se voli. Gospodar je radostan jer voli one koji su mu zaduženi. Vjerne sluge dijele gospodarevu radost dopuštajući da budu voljeni kao njemu jednaki.

Vjerne sluge dijele gospodarevu radost dopuštajući da budu voljeni kao njemu jednaki.

Dok se gospodar raduje vjernosti slugu, izjavljujući: “U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti,”  možda su sluge iznutra odgovorile prema riječima svetog Pavla: “Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene.” (Gal 2,20).

Pogledajmo što nam Otac stavlja u ruke pri svetoj pričesti i predajmo svoje služenje ovom Presvetom posjedu – ovoj Prisutnosti.