Klanjanje zauzima prvo mjesto u našem odnosu s Kristom, donosi Aleteia. Sveti Pavao govori o “Danu kada Gospodin Isus dolazi” kao o danu kada će se Isusu “klanjati svi koji povjerovaše” (2 Sol 1,10).

Međutim, teško nam je moliti kada smo suočeni s vlastitim ograničenjima, slabostima i nesavršenostima. Dolazimo u iskušenje da se povučemo i uvučemo u sebe. Ali upravo je ta svijest o vlastitoj nesavršenosti ono što potiče obožavanje. Katekizam kaže da je klanjanje “prvi stav čovjeka koji priznaje da je stvorenje pred svojim Stvoriteljem” (2628.). Iz nekog providonosnog razloga, moj me Stvoritelj odlučio stvoriti s mojim ograničenjima, ali ne smijem pogriješiti pretpostavkom da je moje ograničenje moje mjerilo. Ne — moja me ograničenost  vodi  do moje mjere, do Nečega većeg od mene. Kao što je rekao papa Benedikt XVI., “klanjanje je prepoznavanje Boga kao naše istinske mjere”.

Iz nekog providonosnog razloga, moj me Stvoritelj odlučio stvoriti s mojim ograničenjima, ali ne smijem pogriješiti pretpostavkom da je moje ograničenje moje mjerilo.

Prihvaćanje moje ograničenosti i  prinošenje toga kao dar Bogu glavni je čin klanjanja. Što može biti lakše! “Osjećaj obožavanja navodi dušu da zanosno roni u ponor svoje ništavnosti, a to je upravo ono što ona nudi Ljubavi.” (A. Sertillanges)

Klanjanje nam je potrebno jer “samo klanjanje može doseći onkraj svih proturječja i daleko iznad svake mudrosti” (M.-D. Molinié). Klanjanje je ono što nas sprječava da pokleknemo pred pritiscima i lažima svijeta. Klanjanje nas čuva od zabluda. “Klanjanje je put koji nas vodi do nas samih.” (A. Delp)

Klanjanje je put koji nas vodi do nas samih.

Biskup Massimo Camisasca uvjerava nas da je “klanjanje priznanje da je Bog veći od svake ljudske mjere, mudriji od naše najveće mudrosti, istinitiji od naše najveće istine, ljepši od naše najveće ljepote, svetiji od naše najveće svetosti.” Ipak, Bog želi podijeliti tu mudrost, istinu, ljepotu i svetost sa svima onima koji štuju Onoga koji nas je ljubio u postojanje.