Na današnji dan, 27. travnja 1972. godine, u Vukovaru je rođen heroj obrane rodnog grada Zoran Čikotić.
Nakon završetka Osnovne škole, Zoran je upisao srednju Obućarsku školu u Centru za odgoj i obrazovanje „Edvard Kardelj“ u Borovu naselju, danas Tehničku školu Nikole Tesle. Zoki je, kako su ga nazivali prijatelji, bio svestran i društven mladić. Lako je sklapao prijateljstva, a osobito je volio motore te Hajduk čiji je strastveni navijač bio. Ipak njegova prva ljubav bila je košarka. Kao nadareni dvometraš najprije je igrao za Košarkaški klub „Vuteks“, a zatim i za „Borovo“ s kojim se natjecao u B ligi tadašnje države.
U ožujku 1991. godine Zoran je dobio poziv za odsluženje vojnog roka u JNA no nije se odazvao. Otac Petar skrivao ga je pod izlikom da se nalazi u Australiji, a njegova nastojanja da Zorana otpremi u inozemstvo svjestan opasnosti koje dolaze nisu urodila plodom. Teške vukovarske dane obojica su dočekala u uniformi Zbora narodne garde čega se u intervju novinarki Snježanu Vučković objavljenom na portalu dnevno.hr prisjetio Petar Čikotić:
„Moram li opisivati kako je izgledao rat u Vukovaru? Rekao bih da moram jer mi se čini da niti nakon dva desetljeća mnogi nisu svjesni pakla koji se tamo događao… U svakom slučaju, kad sam stupio u ZNG-e, priključio se i moj sin. Ja moram biti iskren i kazati da sam učinio sve da ga u tome spriječim. Bio je vrhunski sportaš, košarkaš pred kojim je bila karijera. Ma, bio je divan dečko. Želio sam ga maknuti negdje, bilo gdje, u Njemačku… Mislio sam, ako već ja ratujem i riskiram glavu, neka barem on preživi. Ali, on se jednostavno nije dao.“
Petar Čikotić teško je ranjen u trbuh 16. rujna i dva dana kasnije prevezen na liječenje u zagrebačku bolnicu Rebro. Zoran je ostao u Vukovaru zajedno s majkom Anđom i godinu dana starijom sestrom Mandom braneći grad do samog kraja – 18. studenog 1991. godine. U seriji članaka „Nisu zaboravljeni“ Zorana Čikotića prisjetila se i spisateljica Tanja Belobrajdić pokušavši rekonstruirati posljednje sate njegova života. Kada je shvatio da je grad pred padom Zoran se sa suborcima odlučio sa Sajmišta povući prema središtu grada. Pritom je ranjen te se šepajući povukao u jednu kuću.
Zoran je u trenutku pogibije imao tek 19 godina. Njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su 1998. godine iz masovne grobnice na vukovarskom groblju, a nakon identifikacije sahranjen je na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru. Zoranov suborac posvetio je svojem prijatelju iduću pjesmu:
„Kako si mi dragi prijatelju moj
Zaboravljen pod blatnim slavonskim poljem
Da li još uvijek negdje biješ boj
Ili si možda u nekom svijetu boljem
Sjećaš li se dragi prijatelju moj
Maturalnog plesa osamdesetdevete
Posljednji trenuci razuma zdravog
Dok nisu zavladale laži i klevete
Za djevojke smišljali smo razne priče
Kleli se nebu u bile i plave
Slušali Haustor, Pušenje i Azru
Pozitivnim mislima punili glave
Kako smo bili puni života
Pred nama cijeli bio je svijet
Mislili smo zaustaviti neće nas ništa
A onda su nam krila skinuli pred let
Pjesme, filmove i romane
Zamijeniše neke parole i govori
Kafiće, igrališta i školske klupe
Srušene kuće, puške i rovovi
Pamtiš li rastanak one noći
- 11. na kalendaru
Ja sam razmijenjen, a tebe su našli
Mnogo godina kasnije u nekom bunaru
Boli li te prevara prijatelju moj
Prvi smo išli kad su nas zvali
A sada više ne pitaju za nas
Tek možda pred izbore netko nas hvali
Padne li ti na pamet prijatelju moj
Kako je trebalo biti sada
Naša su djeca trebala trčati
Obalom Dunava, istim onim ulicama grada
Ne dolazim često prijatelju moj
Jer sva sjećanja odmah mi se vrate
I na licima ljudi ne vidim osmijeh
Vrijeme ovdje stoji, svi još uvijek pate
Tužna je istina prijatelju moj
Boli jače neko ikoja rana
Na kojem god sada bili svijetu
Svi smo mi umrli toga dana
Valja mi poći prijatelju moj
Na grobu ti ostavljam pjesmu i svijeću
Ne zamjeri ako više se ne vratim
Jer misliti na tebe prestati neću“