Svima nam je poznato da za slavljenje sakramenata postoje i određeni novčani prilozi koje bismo trebali dati. Liturgičar vlč. mr. dr. Tomislav Hačko objasnio je zašto kao vjernici imamo tu dužnost i koja je točno svrha tih novčanih priloga.
Govoreći o životu župe i župne zajednice, Kongregacija za kler u dokumentu „Pastoralno obraćenje župne zajednice u službi evangelizacijskog poslanja Crkve“ od 29. lipnja 2020. godine, progovara i o temi priloga za slavljenje sakramenata.[1] U tom kontekstu Crkva jasno uči:
118. Tema povezana sa životom župa i njihovim evangelizacijskim poslanjem jest i prilog koji se daje prigodom slavljenja svete mise, namijenjen svećeniku, i drugih sakramenata koji, naprotiv, pripadaju župi.[2] Taj prilog po svojoj prirodi mora biti slobodan čin davatelja, prepušten njegovoj savjesti i osjećaju crkvene odgovornosti, a ne cijeni za platiti ili taksi koju treba podmiriti, kao da bi bila riječ o svojevrsnom porezu na sakramente. Zapravo, misnim prilogom, ‘vjernici […] pridonose dobrobiti Crkve i […] sudjeluju u njezinoj brizi za uzdržavanje službenika i djela.'[3]
119. U tom smislu pokazuje se važnost senzibiliziranja vjernika, tako da oni dobrovoljno doprinose potrebama župe, koje su njihova stvar. Zato je dobro da spontano nauče preuzimati odgovornost, posebno u onima zemljama u kojima su misni prilozi jedini izvor uzdržavanja za svećenike, kao i sredstava za evangelizaciju.
120. Spomenuta senzibilizacija bit će to djelotvornija što sami prezbiteri budu nudili krjeposne primjere uporabe novca, bilo skromnim načinom života i bez pretjerivanja na osobnoj razini bilo transparentnim upravljanjem župnim dobrima koje se ne mjeri planovima župnika ili male skupine ljudi, koji su možda i dobri, ali apstraktni, nego stvarnim potrebama vjernika, posebno najsiromašnijih i najpotrebitijih.
121. U svakom slučaju, ‘neka se od misnoga priloga posve ukloni čak i privid špekulantskoga poslovanja ili trgovine'[4], imajući na umu da se ‘usrdno preporučuje svećenicima da i bez primanja ikakvoga priloga slave misu na nakanu vjernika, osobito onih siromašnih.'[5]
Među instrumentima koji mogu omogućiti postizanje ovoga cilja može se misliti na anonimno prikupljanje priloga tako da se svatko osjeća slobodnim dati ono što može ili što drži ispravnim, a da se pri tom ne osjeća dužnim odgovoriti na neko očekivanje ili cijenu.
[1] Kongregacija za kler, Pastoralno obraćenje župne zajednice u službi evangelizacijskog poslanja Crkve, Zagreb, 2021., 72-74.
[2] Usp. Zakonik kanonskog prava, kann. 848 i 1264, §2, kao i kann. 945—958 i Kongregacija za kler, Dekret Mos iugiter (22. veljače 1991.), koji je u posebnom obliku odobrio Ivan Pavao II.: Enchiridion Vaticanum 13 (1991.—1993.), 6—28.
[3] Zakonik kanonskog prava, kan. 946.
[4] Isto, kan. 947.
[5] Isto, kan. 945, §2.