Isus u današnjem evanđelju oštro proziva židovske vjerske službenike: farizeje i pismoznance. Oni govore, ali ne čine. A i kada čine, ne čine to radi same stvari, radi dobra u sebi, već da ih ljudi vide, da im se dive, da ih uzvisuju. U tom smislu, Isus farizeje i pismoznance naziva licemjerima, prokazuje ih kao slijepe vođe, uspoređuje ih s obijeljenim grobovima. Teške su to riječi kojima Isus želi jasno ukazati kako je pokvarenost licemjerja („farizejski kvasac“) jedna od najvećih napasti za one koji su u Božjoj službi, za vjernike, a osobito za vjerske poglavare, za one koji bi druge trebali voditi, učiti ih i biti im uzor vlastitim životom. 

Isus nam ukazuje na važnu i ozbiljnu temu, aktualnu i za nas danas. Riječ je o opasnosti licemjerja, koja se očituje u zavaravanju drugih, ali i sebe sama. Licemjerje zapravo označuje dvoličnost, dvostrukost, prijetvornost, podijeljenost, a onda i nesklad, tj. rascjep između nutrine i vanjštine, između misli, riječi i djela. Licemjerna osoba ima uglađenu vanjštinu, no iskvarenu nutrinu. Ona jedno misli, drugo govori, treće radi. Nikad ne znaš na čemu si s licemjernom osobom, jer se prikazuje u javnosti i pred drugima onakva kakva zapravo nije. Upravo kako Isus danas u evanđelju kaže: „Govore, a ne čine.“ Takav nesklad unosi pomutnju u društvo i Crkvu, te zavarava ljude.

Osobito je opasno religiozno licemjerje, licemjerje vjernika i vjerskih službenika, jer druge zavaravaju, na krivi put vode one koji im poklanjaju povjerenje, nameću drugima terete, a sami ni da bi prstom makli, kako upozorava Isus. Religiozno licemjerje drugoga zavarava, vodi na krivi put, stvara krivu sliku o vjeri i o Bogu. Licemjer se pretvara kao da radi za Boga, kao da ljubi Boga i bližnje, a zapravo ljubi samog sebe i radi za samoga sebe. Drugima nameće terete, a religiju koristi za sebe, za vlastitu promociju i interese. Licemjer drugima govori što i kako treba, postavlja moralne zahtjeve, a sam to ne čini.

Licemjer se pretvara kao da radi za Boga, kao da ljubi Boga i bližnje, a zapravo ljubi samog sebe i radi za samoga sebe.

Nitko od nas nije imun na opasnost licemjerja, pa ni mi svećenici i vjernici našeg vremena. Nitko nije imun na opasnost da jedno govori, a drugo čini; da bude moralno zahtjevan prema drugima, ali ne i prema sebi; da postavlja drugima visoke moralne norme, a sam ih se ne pridržava; da čini nešto radi interesa, a ne radi same stvari. Licemjerje se sastoji, dakle, u neskladu između nutrine i vanjštine, između riječi i djela. Vanjština je predivna i urešena, a nutrina pokvarena i trula. Upravo poput obijeljenih grobova. 

Licemjerje se sastoji, dakle, u neskladu između nutrine i vanjštine, između riječi i djela.

Nasuprot licemjerju i dvoličnosti pred nama stoji poziv na autentičnost, vjerodostojnost, iskrenost i transparentnost. Poziv na harmoniju i sklad između misli, riječi i djela. Naravno, nitko nije savršeno autentičan, niti ćemo ikad biti u potpuno savršenom smislu ovdje na zemlji, ali smo pozvani raditi, truditi se, nastojati oko autentičnosti, oko jedinstva i sklada u nama, pred Bogom i pred ljudima. 

Pozvani smo na oprez i na budnost zato što je najčešće vrlo teško prepoznati i priznati vlastito licemjere, vlastitu oholost. O tome nam svjedoči i Psalam 19: „Ali tko propuste svoje da zapazi? Od potajnih grijeha očisti me! Od oholosti čuvaj slugu svoga da mnome ne zavlada.“ Zato nam valja moliti za Božju milost da postanemo svjesni svojih grijeha, da raskrinkamo, prepoznamo i priznamo vlastito licemjerje, te se upustimo uz Božju pomoć u odvažnu borbu protiv podijeljenosti i dvoličnosti.

Lijek protiv licemjerja jest iskreni susret sa samim sobom i s Bogom u dubini vlastitog bića. Pozvani smo na iskreno i trajno unutarnje obraćenje srca i pogleda, na obraćenje nutrine, u skladu sa Božjom riječi i Božjom voljom. Lijek je u iskrenom i otvorenom srcu iz kojeg će se onda roditi i iskrena molitva u kojoj ćemo sebe prepoznati onakvima kakvi jesmo, bez maski i glumatanja.

Lijek protiv licemjerja jest iskreni susret sa samim sobom i s Bogom u dubini vlastitog bića.

Pozvani smo, dakle, uz iskrenost prema sebi, na iskrenu molitvu i iskreno promatranje vlastite nutrine. Pozvani smo na higijenu srca i nutrine, nastojeći da nam želje i misli budu u skladu s voljom Božjom. Tada će iz dobroga srca i dobrih misli proizići i dobra djela, a nutrina i vanjština biti u skladu. Tako ćemo biti na spasonosnom putu prema zdravoj i blagoslovljenoj autentičnosti, nasuprot pokvarenosti i truleži licemjerja. 

Uz dopuštenje uredništva, propovijed  preč. Davora Vukovića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.