Dvije zapovijedi ljubavi koje Isus spominje u ovom evanđeoskom odlomku nisu njegova inovacija, nego citiranje Staroga zavjeta, ali nov je način na koji Isus te dvije zapovijedi neraskidivo međusobno veže.

Čuj, Izraele

Prva zapovijed koju Isus navodi, a koja govori o ljubavi prema Bogu, dio je najpoznatije židovske molitve Šema, Izrael. Ona je Izraelcima značila otprilike koliko nama kršćanima znači molitva Očenaša. Molili su je ujutro i navečer te u raznim drugim prilikama, kako je to već Mojsije zapovjedio (usp. Pnz 6,4–6). Dakle, Isus poručuje da je ta najpoznatija zapovijed ujedno i najvažnija: ljubiti Boga svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim – čitavim svojim bićem.

U ljubavnim pjesmama ili u svakodnevnom govoru ljubav obično povezujemo sa srcem. Vjerujem da su mnoge djevojke od svojih udvarača čule izljeve poput: „Volim te čitavim srcem!“ (ili „čitavom dušom“), no sumnjam da je itko ikada djevojci rekao: „Volim te čitavim umom svojim!“ Kada se u Bibliji spominje riječ ljubav, ona ne označava osjećaj privlačnosti, uzbuđenja ili topline u grudima (na što današnji čovjek prvo pomisli), nego nešto što prvenstveno pripada području uma i volje.

Ljubav je čvrsta odluka: ljubiti znači opredijeliti se za drugu osobu, a ljubiti Boga čitavim svojim bićem, kako nalaže Šema, znači svoje osjećaje i misli usmjeriti prema Bogu, uskladiti ih s njegovim mislima i njegovim osjećajima. Ne smije postojati nijedno područje života koje ću ostaviti postrani, u kojem neće biti mjesta za Boga, već trebam čeznuti da Božje svjetlo uđe u svaku poru moga bića. Židovi su tijekom dana više puta ponavljali (a i dandanas ponavljaju) ovu Božju zapovijed kako bi im ljubav prema Bogu uvijek bila na pameti.

Zanimljivo je da su Izraelci imali 613 propisa kojih su se trebali držati. Njih 365 bile su zabrane – točno koliko ima dana u godini – dok je naredaba bilo 248 – vjerovalo se da toliko kostiju ima u ljudskom tijelu. Ta nas simbolika podsjeća da Bogu trebamo dati sve što imamo i što jesmo.

Ljubiti bližnjega

Druga zapovijed koju Isus navodi potječe iz Levitskog zakonika, a dio je šireg govora o međuljudskim odnosima, posebice o zaštiti slabijih i ugroženih (usp. Lev 19,18). U sličnom je tonu i poruka današnjeg prvog čitanja. Ljubav prema Bogu ne može ostati ograničena na osobne molitve i bogoslužje, već mora biti vidljiva u odnosima prema drugim ljudima.

No, na prvi pogled, ovako formulirana, ta zapovijed izgleda kao rupa u zakonu jer se čini da čovjeka postavlja kao mjeru ljubavi: „Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga” (Mt 22,39). A znamo da mnogi, nažalost, sebe ne vole. Stoga Isus tu zapovijed veže uz zapovijed ljubavi prema Bogu: njegov odgovor farizejima nije puko nabrajanje, nego spajanje tih dviju zapovijedi u neodvojivu cjelinu.

U Starome zavjetu držanje Božjih zapovijedi smatralo se odlikom mudroga čovjeka jer se podrazumijevalo da će onome tko ih slijedi biti dobro. Dakle, ljubiti Boga čitavim bićem ujedno znači voljeti sebe, sebi činiti dobro. Isus se nadovezuje na tu logiku i poziva nas da ljubimo druge kao što ljubimo sebe, odnosno da dovodimo druge k Bogu kao što sami pred njega dolazimo. Ljubiti drugoga znači dovesti ga do toga da ljubi Boga svim svojim bićem. Ako sve ovo prevedemo na naš kršćanski rječnik, ljubiti drugoga znači voditi ga putem svetosti. Ovo Isus nije samo zapovjedio nego i djelima pokazao.

Isusova nova zapovijed ljubavi

Na posljednjoj večeri Isus je učenicima rekao: „Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge.“ (Iv 13,34). A kako nas je to Isus ljubio? S puno zagrljaja, razumijevanja i odobravanja naših slabosti? Ne, nego odlaskom na križ zbog nas i naših grijeha, kako bismo se obratili i krenuli putem svetosti. To je čin krajnje ljubavi: davanje svoga života da bi se druga osoba spasila. Nekada to izgleda vrlo ružno i bolno, kao u filmu Pasija, ali taj je film zapravo najljepša ljubavna priča jer nema većeg djela ljubavi od Kristove žrtve (usp. Iv 15,13).

Zaključak

Isus je u svom životu savršeno sjedinio ljubav prema Bogu i ljubav prema čovjeku. Slijedeći Očev plan, stavljajući čitav život potpuno u njegove ruke, učinio je najveće djelo ljubavi prema ljudima: donio im je spasenje. Nikada nam ne smije biti žao ako smo zbog Boga, zbog toga što smo slijedili njegovu volju i zakone, neke ljude možda razočarali ili napustili. Slijediti Božji plan uvijek je izraz ljubavi, pa i prema onima koji se zbog toga osjete povrijeđeni. Ako zato iza sebe moramo ostaviti i slomljena srca, Bog će već naći načina da njegovo svjetlo ipak prodre i donese spasenje.