Wanda Poltawska posvetila je svoj život i karijeru borbi za brakove i nerođenu djecu - borbi koju će voditi s Karolom Wojtylom i za njega. Pisma joj je potpisivao kao "brat". Svaki dan je telefonom razgovarala s njim kada je postao papa Ivan Pavao II. te dok je ležao na samrtnoj postelji.
Wanda Póltawska, poljska psihijatrica, supruga i majka četvero djece, koja je preživjela nacistički koncentracijski logor Ravensbrück te prijateljica svetog Ivana Pavla II., preminula je u 101. godini u Krakovu 24. listopada, donosi AngelusNews.
Godinu i pol dana sam mlađa od njega. Razgovarala sam s njim svaki dan. Čitala sam sve što je napisao, što je rekao. Bila sam sigurna da je on najpametniji čovjek kojega sam ikad poznavala.
“Godinu i pol dana sam mlađa od njega. Razgovarala sam s njim svaki dan. Čitala sam sve što je napisao, što je rekao. Bila sam sigurna da je on najpametniji čovjek kojega sam ikad poznavala”, rekla je u razgovoru za Poljsku televiziju u svibnju 2020.
U kolovozu se oprostila od mjesta koje joj je bilo najdraže srcu, skrivenog u planinama uz rijeku Wislok na jugoistoku Poljske. Bilo je to tajno mjesto njezine obitelji i biskupa (i kasnije kardinala) Wojtyle.
“Oni bi odlazili tamo svakog ljeta, samo njezina obitelj i budući papa. Kad je otišao na konklavu i nikad se nije vratio, ona je i dalje osjećala njegovu prisutnost ondje”, rekao je Tomasz Krzyzak, autor Poltawskine biografije, za OSV News.
Umirovljeni nadbiskup Józef Michalik, bivši predsjednik Poljske biskupske konferencije, poznavao je desetljećima Póltawsku i pratio ju je tijekom emotivnog putovanja u kolovozu.
“Organizirala je misu uz rijeku i onda smo je trebali prijeći. Kroz rijeku ju je u invalidskim kolicima provela hrpa prijatelja”, ispričao je prisjećajući se dirljive scene. “Imala je krug prijatelja, imala je krug predanih ljudi koji su se, zbog njezine dobrote, ljubaznosti, zbog njezine službe, bili spremni pridružiti, žrtvovati se”, prisjetio se.
Uvijek je imala duh služenja u svrhu istine, života, Boga i svog najbližeg prijatelja.
“Do kraja je bila fascinirana naukom sv. Ivana Pavla II. i bila mu vjerna, jer je imala poslanje, cilj proširiti, kako je rekla, to ‘zdravo sjeme’ potrebno ljudskim srcima, i donosit će plodove do kraja”, rekao je nadbiskup Michalik za OSV News.
“Dusia”, kako ju je znao nazvati Ivan Pavao II., a tadašnji vlč. Wojtyla, župnik, upoznali su se 1953. Otišla je na ispovijed i bila je hipnotizirana kako je on izravno ukazao na njezine potrebe u to vrijeme.
“Krakovski kardinal Adam Sapieha doveo je mladog svećenika iz Rima i dao mu zadatak: pastoralnu brigu za liječnike i studente medicine. Nisam ja upoznala njega, nego on mene, jer je odmah pozvao liječnike sljedeći dan na sastanak. I sastajali smo se od tog dana do njegove smrti jer smo radili na istoj temi”, rekla je jednom prilikom.
U to vrijeme, još progonjena strahotama Drugog svjetskog rata, trebala je duhovni savjet i vodstvo.
Podrijetlom iz Lublina u istočnoj Poljskoj, bila je članica poljskog podzemlja koje se borilo protiv nacističkog terora tijekom Drugog svjetskog rata. Uhvatili su je Nijemci, strpali u lublinski zatvor, mučili i prebacili u koncentracijski logor Ravensbrück, gdje je bila pokusni kunić nacističkih medicinskih eksperimenata.
Njezin logorski broj bio je 7709. Prisjetila se kako je u logoru vidjela čisto zlo, poput novorođenčadi koji su bačeni živi u peć. Tamo je samoj sebi obećala da će, ako preživi, braniti svaki ljudski život.
Zvuči paradoksalno — u vrijeme kada sam umirala od gladi i smrt je bila pitanje dana ili možda čak sata, planirala sam svoj život.
“Jednog dana ušao je čovjek koji je velikim škarama prerezao bodljikavu žicu koja okružuje ovaj mali logor i povikao: ‘Djevojke, slobodne ste!’ Na što mu je drugi muškarac iz pratnje rekao: ‘Glupane, zašto vrištiš, ovo je kuća leševa!’ A ja sam (još uvijek) bila živa i ležala s hladnim lešom ciganke te sam odlučila da ću diplomirati medicinu. Zvuči paradoksalno – u vrijeme kada sam umirala od gladi i smrt je bila pitanje dana ili možda čak sata, planirala sam svoj život”, rekla je u knjizi “I bojim se svojih snova”, jezivim memoarima iz logora.
Za poljskog filozofa Andrzeja Póltawskog udala se 1947. i diplomirala medicinu 1951. U listopadu 1962., već kao majka četiri djevojčice, dobila je poražavajuću dijagnozu: rak debelog crijeva. Znala je da možda neće preživjeti operaciju i bila je spremna umrijeti.
Tadašnji biskup Wojtyla bio je u Rimu na Drugom vatikanskom saboru i u pismu svojoj prijateljici napisao: “Dusia, želim te mobilizirati, koliko god mogu, da se boriš za svoje zdravlje i život.”
Poslao je još jedno pismo – poznatom kapucinu u San Giovanni Rotondu Padre Piju.
Dana 17. studenoga 1962. biskup Wojtyla je napisao: “Časni oče, molite na nakanu 40-godišnje majke četiri kćeri iz Krakova u Poljskoj (provela je pet godina u koncentracijskom logoru u Njemačkoj tijekom posljednjeg rata). Sada je teško bolesna od raka i u opasnosti da izgubi život: da Bog po zagovoru Blažene Djevice iskaže svoje milosrđe njoj i njezinoj obitelji.”
Prijatelj biskupa Wojtyle, tadašnji otac (kasnije kardinal) Andrzej Deskur, pomogao je poslati pismo duhovnom sinu Padre Pija, Angelu Battistiju, zvanom Angelino, a sljedeći dan je slavni redovnik, kasnije kanoniziran od strane Ivana Pavla, pročitao pismo ukazujući na biskupa Wojtylu: “Angelino, njega se ne može odbiti!” i poručio Angelinu da zajamči biskupu iz Poljske da će žarko moliti “za ovu majku”.
Pismo biskupa Wojtyle Padre Piju poslano je na dan kada je Póltawska imala svoj prvi medicinski pregled prije operacije. Na dan planirane operacije, 22. studenoga, šokirani liječnici obavijestili su je da nema što operirati.
Pismo biskupa Wojtyle Padre Piju poslano je na dan kada je Póltawska imala svoj prvi medicinski pregled prije operacije. Na dan planirane operacije, 22. studenoga, šokirani liječnici obavijestili su je da nema što operirati.
“Neće biti operacije, stenoza je nestala. Nemam bolova. … Ne usuđujem se reći da je to čudo, odgurujem tu misao, bojim je se. … Nisam se molila za zdravlje, nisam ja ta koja je to tražila!” zabilježila je svoje sjećanje u Krzyzakovoj biografiji.
Njezin karakter je bio neumoljiv, nedostupan i često iznimno neugodan. A ono što ja ovdje vidim je jednostavno da je proizlazio iz ogromne količine boli koju je proživjela u svom životu.
“Njezin karakter je bio neumoljiv, nedostupan i često iznimno neugodan. A ono što ja ovdje vidim je jednostavno da je proizlazio iz ogromne količine boli koju je proživjela u svom životu. Uvijek se čvrsto držala svog mišljenja. Kada je riječ o pitanjima obrane života, nije bilo nikakve rasprave”, rekao je je Krzyzak, podsjetivši da je uz Ivana Pavla II. bila najtvrdokornija braniteljica života u Poljskoj 20. i 21. stoljeća.
Godine 1967. organizirala je osnivanje Instituta za teologiju obitelji na Papinskoj akademiji za teologiju u Krakovu i upravljala je Akademijom više od 33 godine. Od 1981. do 1984. predavala je na Papinskom lateranskom sveučilištu u Rimu.